Povodom 102. godišnjice smrti Alekse Šantića, Srpska pravoslavna crkvena opština Mostar, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno- umjetničko društvo ”Gusle”, dali su pomen i položili cvijeće na grobu velikog pjesnika na Pravoslavnom groblju Bjelušne u Mostaru, gdje pjesnik počiva.

Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru, jerej Duško Kojić rekao je da je važno i danas i svaki dan sjećati se Alekse Šantića u Mostaru.

“Važno je sjećati se čovjeka koji je znao, naročito ovdje, da grad ne čine zgrade i ulice, nego ljudi. Trudio se  svojom poezijom da dođe do svakog srca i da svako srce učini toplijim i dao nam najbolji primjer kako se može svim srcem voljeti svoje, a ne mrziti ono što je tuđe i drugačije”, rekao je Kojić.

Dodaje da novim naraštajima u Mostaru pokušavaju prenijeti istu poruku da vole i cijene svoje ii da na taj način poštuju ono što je tuđe, ali i poruku da pazimo jedni na druge.

Predsjednica Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” Gradsaki odbor Mostar Sanja Bjelica Šagovnović rekla je da mostarska nacionalna društva kroz svoje djelovanje pokušavaju očuvati sjećanje na Šantića i pjesnika vrate gradu.

“Čuvajući Šantića mi zapravo čuvamo sjećanje na cijelu jednu epohu i sjajne ljude i generacije koji su bili nosioci kulturne i nacionalne misli u Mostaru. Šantić je bio ne samo veliki pjesnik, već nosilac kulturne i nacionalne misli i nosilac duha tolerancije i ujedninitelj”, rekla je Bjelica Šagovnović.

Bjelica Šagovnović naglašava da je pjesnika volio cijeli grad i da o tome najbolje govori njegova sahrana.

“Šantić je umro 2. februara 1924. godine i njegova sahrana i danas se prepričava, jer je bila najveća ikada u Mostaru. To govori koliko je Mostar volio Šantića. Na sahrani je bilo više ljudi nego što je Mostar imao stanovnika. Hroničari toga vremena kažu da je tada u Mostaru živjelo oko 11.000 ljudi, a da je Šantića ispratilo oko 13.000 ljudi. Kažu i da je Mostar izgledao kao majka zavijena u crno koja želi za svojim sinom. Sprovod je trajao od 14 do 19 časova. Neki su pješačili i po 40 i 50 kilometara da isprate Šantića”, kaže Bjelica Šagovnović.

Predsjednik Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva “Gusle” Radislav Tubić kaže da se čovjek ne mjeri po onome koliko uzme, nogo koliko ostavi.

“Šantić je nama ostavio mnogo. Ostavio nam je to da ne gledamo ko je kakve vjere nego da gledamo ko je kakav čovjek. ‘Gusle’, zajedno sa ‘Prosvjetom’ i SPC trude se da živi Šatićev duh i da sjećanjem na njega dovedemo Mostar i Hercegovinu u neko vrijeme koje je bilo, sigurno kvalitetnije”, kaže Tubić.

Podsjeća da je zbog raznih politika Šantić u svome gradu dugo vremena bio zapostavljen ali da se nove generacije vraćaju tome duhu.

U ponedjeljak, 2. februara u 19.00 časova u Muzeju Saborne crkve (Vladičanski dvor) biće održana premijera dokumentarnog filma ”Vek prođe, a što te nema” u režiji Dragana Milića i Dragana Veličkovića. Film je rađen povodom stogodišnjice Šantićeve smrti.

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života, a preminuo je je 2. februara 1924. godine.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.

Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, Pretprazničko veče”, a njegov pjesnički opus je preko 700 pjesama.

Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.

Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.

Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /”Moja otadžbina”/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /”Ostajte ovdje”, “Hljeb”/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /”Mi znamo sudbu”/.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna škola u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.

Nažalost u njegovom Mostaru, samo u trećini njegove ulice danas stoji tabla s njegovim imenom, a gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime takođe je preimenovana u Gimnaziju Mostar.

U Mostaru Šantić ima svoju ulicu i park gdje se  nalazi i njegov spomenik.

Srpsko prosvjetno društvo ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo ”Gusle” u Mostaru svake godine organizuju ”Šantićeve večeri poezije”, a svake treće godine na manifestaciji se dodjeljuje i Književna nagrada ”Aleksa Šantić”.

Top Portal