Goran Popović iz Mostara je umjetnik koji ne traži previše, a dobiva koliko to sam zasluži.

Lingvista među umjetnicima, ili obratno. Glumac, režiser, producent, muzičar koji ponekad odsvira četiri minute ono što traje samo dvije, jer sve što je dobro kod Gorana Popovića traje duplo duže. Loše odmah zaboravi, kao da nije ni postojalo.

Šestog januara 1994. godine, u toku ratnog vremena, u bolnici bez prozora, vjerovatno i bez pokojih vrata, odlučio je Goran, poslije čitavih devet mjeseci, da je vrijeme da upozna svoju majku.

“Ono što je zanimljivo i simpatično jeste što se moja majka pomalo i prepala kada me je vidjela. Bogu hvala, ne iz zdravstvenih, već estetskih razloga. U takvim ratnim okolnostima Nataša je kazala: ‘To nije moja beba, što je tako zgužvan i modar?’ Ja tek otvorio oči, radoznao i zbunjen, slušam doktora koji majci govori: ‘Nataša, ovo jeste tvoje dijete, jedino si se ti porodila danas'”, kazao je za Tačno.net.

Tokom pohađanja osnovne škole živio je na Balinovcu, potom u Šestićevoj 12, ispod Četvrte osnovne, pa u Omladinskoj, te u Franjevačkoj (ulice u Mostaru), a danas u NYC-u.

Djetinjstvo u Mostaru

Krajem osnovne škole, a početkom Srednje škole likovnih umjetnosti Goran je bio aktivni član MTM-a pod vođstvom Seada Đulića, te je kao dijete imao priliku raditi s Ljubicom Ostojić kao dramaturginjom iz Sarajeva, Ljubinkom Stojanović iz Beograda, Lee DeLong iz Francuske, kao i lokalnim glumcima tadašnje MTM postave profesionalnih glumaca.

Goran je, nakon Srednje škole likovnih umjetnosti Gabrijel Jurkić, diplomirao na Univerzitetu Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Odsjek za engleski jezik i književnost.

Imao je Goran rock-punk bend pod nazivom Ziyan, gdje je bio pjevač.

Uz sve te obaveze bio je i aktivni član a kasnije i dramski pedagog u Plesnom studiju B-dance, gdje je usavršavao svoje plesne vještine. Nerijetko je Goran mogao biti viđen i kao organizator zabavnog dijela programa prvog Adventa u Mostaru, ili kao animator/zabavljač u Hrvatskoj.

Svojih samo 19 godina okrunio je režijom prvog muzičko-dramskog komada pod nazivom Ubojstvo je, ali ne i zločin, kao najmlađi režiser u Bosni i Hercegovini. Stizala su mnogobrojna priznanja i prve nagrade.

Odlazak u New York

U međuvremenu, dok je Goran rastao, Mostar je sve više postajao osakaćen grad. Mladi su u njemu raspolućeni između stvarnosti i mladalačke ambicije, između nemanja i imanja, između Balkana i Zapada.

Posustaju u borbi s vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz iglene uši, pa se radije odlučuju za druge zemlje i drugačije društvene odnose. Smetaju mladi i školovani onima koji manje od njih znaju. A tek kada je riječ o umjetnosti, i mladi ali i oni nešto stariji, u Bosni i Hercegovini oni su samo nužno zlo za koje polupismeni političari s nelagodom izdvajaju onih sramotnih jedan do dva posto budžetskih sredstava.

Mediokriteti prevlađuju. Zbog takvih, zbog svoje budućnosti, odlaze mladi. Tako je otišao, ali se Mostaru i matičnoj državi, zasad povremeno, vraća i Goran Popović.

Godine 2019. saznaje da ga je Američka akademija dramskih umjetnosti primila, međutim zbog finansijskih sredstava povlači svoju prijavu, na što Akademija reagira punom Fulbright stipendijom za umjetnika koja se daje jednom studentu u generaciji. Tad je Goranu bilo jasno da mu put ipak ide u New York. Odvažio se na novu lokaciju, potpuno sam i s mnogo neznanja, ali spreman da puno radi i uči. Na toj akademiji prikuplja glumačke alate za svoju karijeru.

“Niko nije znao šta radi, kako trebamo da radimo, već smo se svi kolektivno snalazili u vremenu i prostoru. Smiješno je, jer baš u tom periodu kada sve prelazi online meni rikne i telefon i laptop, a ne mogu kupiti nove. Posuđujem rezervni telefon od druga, a od kineskih štapića pravim tronožac za telefon. Čudno neko vrijeme skroz. Ali nekako smo prebrodili i online teatar i napokon došli do hibridnog, pa onog uživo“, rekao je glumac.

Nakon završetka akademije Goran ostaje na istoj da radi kao dizajner rekvizite godinu dana, nekako pa taman koliko i radna dozvola traje, dok paralelno osniva produkcijsku kuću Stagebug Productions sa svojim kolegama i radi na vizualnim medijima. Tokom tog perioda Goran je imao bukiran glumački raspored.

Igra jednu od glavnih uloga u svom prvom NYC kazališnom komadu, mjuziklu. Nakon toga dobiva ulogu u Zusman 2.0 predstavi, koja je izvođena u najvećem kazalištu koje je on ikad vidio. UCPAC kazalište je brojalo 3.000 sjedala, a produkcija je bila visokobudžetna.

Van pozorišta nastavlja igrati u tri kratka filma – Project Condor, South Bridge, Companioship, te u eksperimentalnim vizualima Isaiasa Badille Urene.

U međuvremenu bio je model, korežiser kratkog filma. Nakon dvije i po godine vraća se u Mostar i dobije obrnuti kulturni šok. Opet odlazi u Ameriku, prilagođava se i ulazi u neki poznato-nepoznati ritam.

Odobravaju mu vizu i doznaje da će igrati opet u mjuziklu Infernal, ovoga puta u AEA kazalištu 555 na Manhattenu u sklopu industrije – dakle ozbiljno nešto. Igra s brodvejskim glumcima kao što jeWilson Jermaine Heredia i drugim. Nakon toga igra MCija u Cabaretu, gdje potpisuje koreografiju. Kako to ide s NYC-om, ubrzo se okreće isključivo filmu te 2023. igra u tri, a radi na produkciji dva filma. Postaje ključni saradnik nezavisnog umjetnika Kennetha Kenga kao glumac i scenograf i aktivno radi na njegovim kazališnim komadima, gdje se eto baš tada Akademija odvažila da izvodi12 full produkcija/predstava gdje Goran, zajedno sa svojim kolegama, radi na rekviziti za svaku predstavu.

U filmskoj industriji se iskazao i kao glumac i umjetnički direktor, i ono najvažnije – već je ostvario umjetničku prepoznatljivost. U Americi je preko pola decenije, pa prepoznaje i Ameriku i sebe u Americi.

“Svako ko je napustio svoju matičnu zemlju, teško je reći da se snašao. Treba se snalaziti i raditi cijeli život. Život u Americi zna biti težak i komplikovan. U Americi se radi, i isključivo radi. Trebaju godine da se navikneš, a još ima toliko toga da provarim i sažvačem. Još teže je kada se bavite umjetnošću. Dolazak u Ameriku ne znači nište više od samog dolaska, zato se morate duplo potruditi da nešto napravite i stvorite“, objasnio je za Tačno.net.

Njemu to nimalo nije teško jer voli ono što radi i što će tek raditi na scenama širom svijeta. Svjestan je da je i ovih više od pola decenije u Americi tek početak, a poznajući ga sigurni smo da će silno radeći uvijek biti s njemu dragim ljudima i umjetnošću, u svijetu i životu kakav on sam stvara i oblikuje.

Najveća sramota čitave starije generacije jest što smo otpremili najbolje mlade ljude, Gorana i sve druge gorane, u svijet bez povratka. Usto, vladajući ih pozivaju kao da se vrate, a sve čine da tamo daleko trajno ostanu. Posljedice su teže od onih ratnih.

Goran, zato, uči sebe i druge, ne sanja samo američki nego i svoj san, jer već sutra može biti u Švedskoj ili se pojaviti na bilo kojoj pozorišnoj sceni. Ma gdje bio, biće svoj.

“Nakon odlaska s Balkana, taj slavenski duh u meni kao da je još više ojačao jer sam počeo jasnije uviđati razlike među kulturama. Na neki način, život vani me još dublje povezao s mojim korijenima, što je super stvar u čitavoj toj ironiji. Što sam duže van Balkana, to se u meni sve jače budi Balkanac, kao iz inata. I neka je“, kazuje Goran.

Zato ga u posljednje vrijeme sve više gledamo i slušamo kao Balkanca koji nas, “moja ti”, sve više spaja i glumačkim skečevima.

“Da se svi oni u Mostaru i cijelom dunjaluku ne bi pitali pa čiji je ovaj Goran, otkriću. Sin one Nataše Stojanović Popović što vam iza opštinskog šaltera u Cernici izdaje rodni list i vraća osmijeh na lice, brat Nine, prave Mostarke, vrsne pravnice i glumice, unuk babe Mare koje se oni stariji sjećaju kao prepoznatljivog lica iz Doma kulture na Rondou”, piše Tačno.net.

Pokupio Goran sve najbolje, pa to dobro, ljudsko i umjetničko prosiplje od Mostara do New Yorka. I tek će.

(Tačno.net)