Mahala Cernica je interesantna i po tome što je u periodu iza Drugog svjetskog rata u njoj živio veliki broj muzički nadarenih ljudi. I pored nesumnjivog kvaliteta, niko od njih nije se profesionalno bavio muzikom, svi su uglavnom pjevali i svirali za svoju dušu i za prijatelje. U analima ove mahale ostaće zapisana imena: Neđo Tokić, Stevo Gačić, Mustafa Mujsa Kaić, Ivica Mikulić, Brato Diviš, Salko Kotlica, Salko Hindić, Azra Bajrić, Ajna Hindić, Meho Pala, Juso Hujdur, Hajrudin Ruda Kotlica, Nezir Bukovac, Tonča Pavić, Ekrem Popovac, Kemal Arpadžić, Karlo Albanezi, Mensur Duraković…

          Omiljeni instrument poslije Drugog svjetskog rata bila je usna harmonika-pikola i na njoj su svirali: Juso Hujdur, Ivan Ivić Čorluka i Meho Pala. Od harmonikaša pomenimo Mimija Stupca, a od gitarista Romana, Salku Kotlicu i Karla Albanezija. Deset godina u jednom zagrebačkom orkestru nastupao je Salih Brato Mujičić. Omiljeno mjesto skupljanja Cerničana bilo je ispred izloga frizerskog salona kod Zdravljaka u blizini raskrsnice na Korzu. Tu su pjevali serenade, sevdalinke i meksikanske pjesme. Trio Kaić-Gačić-Albanezi nastupao je na Kantarevcu gdje se održavalo “Mostarsko ljeto”. Jedno vrijeme pjevali su i u bašti Doma armije, na Mejdanu.