Razgovor sa nezavisnim intelektualcima, članovima Bosanskohercegovačkog
nacionalnog pokreta – BHNP, prim.dr. Damir Jugo, doktorandica zdravstvenih nauka
Adaleta Crnomerović i dr.sc. Affan Ćehajić

Gospodine Jugo, Vi ste na izbornoj listi „Za Evropsku BiH, Zajedno“ predstavljeni kao
nezavisni intelektualac. Ko su zapravo nezavisni intelektualci i zašto ste se odlučili
uključiti u ovaj izborni proces?

– Mi smo članovi neformalne organizacije Bosanskohercegovački nacionalni pokret, BHNP.
Svako od nas dolazi iz drugačijeg profesionalnog i životnog iskustva, ali nas povezuje uvjerenje da
Bosna i Hercegovina ima veliki potencijal koji se mora mnogo bolje iskoristiti.
BHNP nije organizacija koja je nastala pred ove izbore. Nekoliko godina radimo na pitanjima koja
smatramo važnim za budućnost Bosne i Hercegovine, kroz Manifest, Program i razgovore sa različitim
političkim, akademskim i društvenim akterima.

Naša osnovna ideja je da oko Bosne i Hercegovine treba okupiti političke snage koje jasno stoje na
poziciji očuvanja i razvoja države, bez obzira na njihove međusobne političke razlike.
Razgovarali smo sa različitim političkim subjektima i predstavili im naše ideje. Nakon tih razgovora,
prepoznali smo listu „Za Evropsku BiH, Zajedno“ kao prostor u kojem možemo djelovati zajedno, a da
pritom ne postajemo članovi političkih stranaka. Ovo je jedina lista gdje se okupilo više partija bez
etničkih predznaka i programski se zalaže za iste ciljeve.
Zato smo u ovaj proces ušli kao nezavisni intelektualci, ljudi koji žele svoje znanje, iskustvo i
profesionalni kredibilitet staviti u službu konkretnih političkih rezultata.
Ne moramo svi biti ista politička organizacija da bismo mogli zajedno raditi na stvarima koje su od
interesa za Bosnu i Hercegovinu. Naš cilj nije da oko svega mislimo isto. Naš cilj je da oko onoga što
nam je zajedničko konačno počnemo djelovati zajedno.

Gospodine Ćehajić, BHNP je dugo djelovao izvan klasične politike. Zašto ste sada odlučili
ući u politički proces?

– Zato što smo došli do zaključka da nije dovoljno samo govoriti šta bi trebalo uraditi.
Možete godinama pisati programe, organizovati razgovore, okupljati stručne ljude i ukazivati na
probleme. Ali u jednom trenutku morate biti spremni preuzeti i odgovornost.
BHNP je upravo kroz svoj rad okupio ljude različitih profesija i iskustava. Među nama su ljudi koji
imaju znanje, profesionalno iskustvo i rezultate iza sebe.

Dakle, ne govorimo samo o idejama. Imamo kvalifikovane kadrove koji se mogu suočiti sa konkretnim
izazovima sa kojima se Bosna i Hercegovina danas suočava.
Zato smo odlučili napraviti korak dalje, tj iz prostora analize i prijedloga u prostor političke
odgovornosti.
Mi u BHNP-u polazimo od jedne vrlo jednostavne činjenice: Bosna i Hercegovina već postoji kao
država, ali i kao zajednički politički i nacionalni prostor svih njenih građana.
To nije samo naše unutrašnje viđenje. Bosna i Hercegovina je od 22. maja 1992. godine članica
Ujedinjenih nacija i kao takva ima svoj međunarodno-pravni subjektivitet.
I taj identitet svakodnevno potvrđujemo. Kada naša fudbalska reprezentacija izađe na teren u UEFA
Ligi nacija, ne nastupaju Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili bilo koja druga etnička grupa. Nastupa Bosna i
Hercegovina. Ispitivanja DNK govore da smo svi isti na području BiH. Svijet je prepoznaje upravo pod
tim imenom, sa njenom zastavom i njenom reprezentacijom.
Zato smatramo da bosanskohercegovačku naciju ne treba tek stvarati. Ona već postoji kao politička
nacija. Naš zadatak je da to osvijestimo, artikulišemo i izgradimo društvo koje će tu činjenicu pretvoriti
u funkcionalnu stvarnost.
Možemo biti Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, pripadnici drugih zajednica ili se nacionalno
izjašnjavati drugačije. Niko ne treba biti prisiljen da se odrekne svog identiteta. Ali etnički identitet ne
smije biti zamjena za državljanstvo, niti razlog da jedni građani imaju više prava od drugih.
Bosna i Hercegovina treba biti država u kojoj se različitosti ne poništavaju, nego štite. Upravo ta
različitost jeste dio njenog identiteta.
Zato mi ne želimo politiku koja će ljude pitati prvo „ko si“, nego državu koja će svakom svom građaninu
reći: ovo je tvoja zemlja, ovo je tvoja država i ovdje imaš jednaka prava i odgovornosti.
Možemo imati različita imena, različite vjere, različite tradicije i različite političke stavove, ali možemo
imati jednu zajedničku državu, jednu zajedničku budućnost i jednu bosanskohercegovačku političku
pripadnost.
To je za nas suština bosanskohercegovačke ideje.
Ne moramo biti isti da bismo pripadali istoj naciji. Bitno je da ugodno i kvalitetno živimo.

Šta biste konkretno mogli promijeniti ulaskom u vlast?

– Prije svega, želimo promijeniti način na koji se politika odnosi prema rezultatima.
Ne želimo ući u vlast da bismo dobili funkcije. Želimo ući da bismo određene stvari završili.
Naš program se zasniva na uvezivanju obrazovanja, privrede i države i pet stubova održive budućnosti:
obrazovanju, sigurnosti, poljoprivredi, energiji i turizmu.
Tu vidimo i značajno poklapanje sa programom NES-a, koji ne ostaje samo na općim obećanjima, nego
govori o konkretnim mehanizmima – od „Fabrike projekata“, preko „Investicijskog radara i Atlasa“, do
principa „Javni novac pod dokazom“.
To je pristup koji nam je blizak: svaki ozbiljan projekat mora imati odgovornost, poznat trošak, rok i
rezultat koji građani mogu provjeriti.
Drugim riječima od obećanja do rezultata.
Kroz ovaj program sigurno ne zaboravljamo socijalno i zdravstveno ugrožene članove našeg društva.

Spominjete pet stubova. Kako ih zamišljate u praksi?

– Obrazovanje mora biti temelj svega. Bez znanja nema dugoročnog razvoja.
Sigurnost je drugi stub, jer bez sigurnog društva nema ni investicija, ni normalnog života, ni perspektive
za mlade.
Poljoprivredu vidimo kao veliki razvojni potencijal, posebno kroz modernu i održivu proizvodnju,
povezivanje proizvođača i jačanje domaće prehrambene sigurnosti.
Energija je ogromna prilika za Bosnu i Hercegovinu. Imamo prirodne potencijale i moramo ih koristiti
odgovorno, posebno kroz obnovljive izvore i energetsku sigurnost.
I konačno, turizam. Mi ne trebamo kopirati druge. Trebamo razvijati ono što je autentično naše –
prirodu, historiju, kulturu, gastronomiju i gradove poput Mostara.
To nisu odvojene oblasti. One su međusobno povezane i mogu zajedno stvarati nova radna mjesta i
novu vrijednost.
Dakle, ako ne uvežemo privredu, obrazovanje i državu tj. ako obrazovanje ne bude dovoljno agilno da
se prilagođava potrebama privrede a država to ne podržava, naša situacija će postajati sve gora.

Gospođice Crnomerović, Koliko je u svemu tome važan Mostar?

– Mostar je za mene jedno od ključnih pitanja budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ne mislim samo zbog njegove političke simbolike. Mostar ima ogroman razvojni potencijal. Može biti
centar obrazovanja, turizma, novih tehnologija, poduzetništva i investicija.
Ali za to nam treba funkcionalan grad. Grad koji neće biti zarobljen u stalnim političkim podjelama.
Mostar mora biti grad koji povezuje, a ne grad koji dijeli. Mostar mora biti ponos
bosanskohercegovačke nacije.

Spominjete i Cazin i Tešanj. Šta možemo naučiti iz lokalnih sredina?

– Cazin i Tešanj su zanimljivi primjeri jer su upravo odatle potekli naši koalicioni partneri NES i Naprijed
i jer se na lokalnom nivou mogu vidjeti konkretna iskustva razvoja, upravljanja i realizacije projekata.
Za nas je važno analizirati šta je u lokalnim sredinama funkcionisalo, šta se može prenijeti na viši nivo
i kako dobre prakse možemo pretvoriti u sistem.
Ne treba izmišljati sve iz početka.
Treba prepoznati ono što funkcioniše, unaprijediti ga i primijeniti tamo gdje može dati rezultate.

Gospodine Ćehajić, Vi često govorite o ljudima i stručnim kadrovima. Imamo li ih dovoljno?

– Imamo ih. I upravo zato ne prihvatam tezu da je naš najveći problem nedostatak ljudi.
Imamo stručnjake, poduzetnike, profesore, inženjere, ljekare, ekonomiste, IT stručnjake i ljude sa
međunarodnim iskustvom.
Problem je što njihovo znanje često nije dovoljno uključeno u kreiranje i provođenje javnih politika.
BHNP je, između ostalog, nastao i iz potrebe da se takvi ljudi povežu.
Mi ne želimo politiku u kojoj je najvažnije ko je kome pripadao. Želimo politiku u kojoj će biti važno
šta čovjek zna, šta je do sada uradio i šta može napraviti za društvo, pa tako isto sa dijasporom jer je
najveći kapital koji ova zemlja ima, čovjek. Mi smo decenijama izvozili mlade ljude, obrazovane ljude,
stručnjake i preduzetnike. Oni danas rade u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Švedskoj, Americi i
drugim zemljama. Tamo su stekli znanje, iskustvo, kapital i poslovne kontakte.
Moje pitanje je jednostavno: zašto ne bismo napravili sistem koji će ih motivisati da dio tog znanja,
kapitala i iskustva vrate u Bosnu i Hercegovinu?
Ne mislim da možemo očekivati da se neko vrati samo zato što voli svoju zemlju. Ljubav prema
domovini je važna, ali država mora napraviti i ekonomske uslove u kojima je povratak moguć i
racionalan.
Postoje države u Evropi koje su napravile i uspješno implementirale program koji je vrlo zanimljiv za
nas. Npr. Poljska je uvela takozvanu „olakšicu za povratak“, kojom određenim građanima koji se
vraćaju iz inostranstva omogućava poresko oslobađanje određenih prihoda do propisanog limita tokom
četiri uzastopne godine. Program je bio dio šire politike privlačenja ljudi koji se vraćaju sa znanjem i
kapitalom stečenim u inostranstvu.
Poljska je istovremeno razvijala i mjere za povrat kapitala i privlačenje investicija svojih građana iz
inostranstva. Njihova poruka je bila vrlo jasna: vratite se, investirajte, donesite iskustvo i razvijajte
poslovanje u Poljskoj.
Mislim da BiH treba razmišljati na sličan način, naravno prilagođeno našim mogućnostima i ustavnom
uređenju, bez da iko bude diskriminisan bio on u dijaspori ili BiH.
Ja bih volio da jednog dana čovjek koji živi u Münchenu, Rotterdamu ili Beču otvori internet stranicu
države BiH i na jednom mjestu vidi:
„Želite se vratiti? Evo šta vam država nudi.“
Da vidi poreske olakšice, mogućnosti investiranja, grantove, otvorena radna mjesta, procedure za
registraciju firme i kontakte ljudi koji će mu pomoći.
Jer dijaspora ne treba biti samo izvor novca koji šalje porodici.
Dijaspora treba postati razvojni partner Bosne i Hercegovine.
Ako uspijemo vratiti samo dio znanja, iskustva i kapitala koji su otišli iz ove zemlje, napravili smo
ogromnu razvojnu promjenu.

Gospodine Jugo, Da li različite političke organizacije zaista mogu raditi zajedno?

– Ne očekujem da se svi počnu međusobno slagati niti da postanu ista politička opcija.
To nije ni potrebno. One moraju raditi zajedno ukoliko želimo sačuvati BiH i uvesti je u EU.
Bosna i Hercegovina je složeno društvo i normalno je da postoje različite političke ideje. Ali postoje
pitanja oko kojih možemo napraviti minimum zajedničkog interesa.
Možemo biti različiti, a ipak raditi zajedno.
Upravo je to ono što BHNP pokušava ponuditi. Ne novu podjelu, nego prostor saradnje.

I za kraj, šta biste poručili građanima? Hoćete li vi gospodine Jugo?

– Mislim da građani trebaju gledati šta ko govori, ali još više šta je spreman uraditi.
Mi ne tražimo da ljudi vjeruju velikim riječima. Želimo da nas mjere po onome što budemo radili.
Naš ulazak u politički proces nije odustajanje od onoga što je BHNP radio posljednjih godina. Naprotiv.
To je pokušaj da ideje, znanje i ljudi koje smo okupljali stavimo u službu konkretnih rezultata.
Ne tvrdimo da imamo odgovor na svako pitanje. Ali tvrdimo da imamo ljude koji znaju, iskustvo koje
možemo staviti u funkciju i program koji daje konkretan pravac.
Naš cilj je da Bosna i Hercegovina bude zemlja u kojoj se može živjeti, raditi, stvarati i planirati
budućnost.
Zato našu poruku sažimamo u nekoliko riječi:
– Pet stubova održive budućnosti.
– Od obećanja do rezultata.
– Za Evropsku Bosnu i Hercegovinu – zajedno