Služenjem pomena u Sabornoj crkvi Svete Trojice u Mostaru i bacanjem cvijeća u rijeku Bunu danas je obilježeno 32 godina od egzodusa srpskog naroda iz Mostara i doline Neretve kada je stradalo 431 lice, a više od 30.000 ljudi napustilo svoje domove.

Tužne scene i ove godine odvijale su se na Buni kod Mostara gdje je u junu 1992. godine nestalo 29 Srba. Most Buna njihova je zadnja ovozemaljska adresa, a njihovim porodicama velika rana na srcu.

Predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Nevesinju Aljonka Dželetović podsjetila je da je u junu 1992. u Mostaru gorilo sve što je srpsko.

„Emocije ne jenjavaju jer na prošlost nije stavljena tačka. Tačka će biti stavljena kada svi zločinci budu izvedeni pred lice pravde i kada  svi nestali budu pronađeni. Tada se možemo pogledati u oči i svojoj djeci objasniti  prošlost iskreno i pošteno da i krenuli naprijed i da ne ponavljaju greške“, kaže Dželetović.

Podsjeća da se u junu potraživalo 431 lice, te da su neki od njih izašli iz zatvora, neki su tamo ubijeni, a neki se i do danas traže.

„Do danas je 81 osoba na spisku traženja lica iz istočne Hercegovine. Neki su pobijeni u logorima. U Mostaru je bilo 29 logora, što privatnih, što pod patronatom HVO-a i HOS-a. Skončali su po ulicama ovoga grada, ispred naše pravoslavne crkve koja je gorila na današnji dan, u svojim kućama“, kaže Dželetović.

Podsjeća da je na današnji dan u naselju Buna ubijeno 29 osoba, 18 vojnika i 11 civila.

Dželetović kaže da proces traženja nestalih i procesuiranja odgovornih najviše koči politika koja nema interes da se ovo pitanje riješi.

„Dosta podataka skrivaju vojne i civilne arhive. Tu je i tužilaštvo koje pored brojnih dokaza, fotografija, video zapisa i izjava ništa ne radi jer iza toga stoje moćnici i koče proces traženja. NA kraju najviše kočnica u procesu traženja su obični ljudi koji imaju informacije, učesnici su događanja i ne progovaraju“, poručuje Dželetović.

Milenka Brstina kaže da već 32 godine traži tri člana svoje porodice, muža i njegova dva brata koji su nestali u naselju Buna.

„Nestali su na Buni nakon pada Mostara i od tada im se gubi svaki trag. Ne postoji razmjena da nisam bila. Do sada ništa nađeno nije. Ne tražimo spas ni u policiji ni tužilaštvu. Tužilaštvo nijemo šuti, svi šute na to. Nema više ni razmjena i priče, ni spominjanja nestalih“, kaže Brstina.

Brstina kaže da dok je  živa neće izgubiti nadu da će ih naći.

„Mi smo prije rata živjeli u Drčevicama. Ja sam tu napravila spomenik i stavila njihovu sliku. Spomenik je još uvijek prazan. Imam nadu da to neće ostati tako. Ne bi mogla oprostiti sebi da svake godine ne dođem na Bunu gdje su nam rekli da su nestali. Jeli to istina i hoće li se ikada prava istina saznati ne znamo. Mi se nadamo“, kaže Brstina.

Slavica Slavić koja već 32 godine traži brata Sinišu Marića kaže da svake godine na ovaj dan dolaze na mjesto stradanja, da postavljaju isto pitanje, ali da nema odgovora.

„Niko nam ne može pomoći ili neće pomoći. Postoje dokumenti, slike i snimci o stradanju moga brata ali svi su gluvi na sve to, od tužilaštva i ostalih. Oglušili su se na naše žrtve, na moga brata“, kaže Slavić.

Draginja Unković kćerka nestalog Milenka Boškovića kaže da je prvi i posljednji trag o njegovom stradanju most Buna.

„Niko nas ni o čemu ne obavještava. Niko ništa ne radi po tom pitanju. Gdje god pitamo ne dobijemo nikakvu  novu informaciju. Sve stoji na mrtvoj tački“, kaže Unković.

Priča da su tražili oca preko međunarodnih organizacija, saveza boraca i nestalih i brojnih drugih institucija, ali da nema pomaka. Pojašnjava da je njezin otac stradao kao vojnik napuštajući selo i da je zadnji trag gdje je viđen jeste most Buna.

„Dok sam živa neću se pomoriti sa tim da ga nema i da ne znam gdje je sahranjen. Da samo možemo da ga sahranimo“, sa suzama u očima zaključuje Unković.

Zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević kaže da su ovo dani bola za srpski narod u Mostaru.

„Ovo su dani kada je ovaj dan napustilo preko 20 hiljada Srba. Kada su rušene srpske bogomolje i kada trebamo da podsjećamo i da nikada ne odustajemo u insistiranju toga da posmrtni ostaci naših sugrađana budu pronađeni. Strašno je da nakon toliko godina porodice nastradalih i sada mole, vape, plaču i traže svoje nestale“, kaže Milivojević dodajući da se ne smije stati u opominjanju i insistiranju na tome da se pronađu ostaci stradalih osoba.

Podsjetimo da je sudbinu svoga naroda živjela i Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru koja je zapaljena 15.juna 1992. godine. Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru  Duško Kojić rekao je da su stradali kojih se danas sjećaju sigurno u naručju Hristovom, bez obzira znalo se za njihovo vječno počivalište ili ne.

„Ovim pomenom, bez obzira na to što obnavljamo, svjedočimo da smo narod koji ima sjećanja i pamćenje i koji pamti zasluge naših predaka i ispunjava život onako kako bi oni bili ponosni na nas. Uvijek treba da se opominjemo na to da ta žrtva teška i mučna i sveopominjuća i da nikada ne dozvolimo da ona bude uzaludna. Naši očevi, majke, braća i sestre nisu život dali tek tako. Nisu ga dali da bi mi bili lošiji“, kaže paroh Kojić.

Pozvao je narod na jedinstvo među sobom i duhovnu i svaku drugu obnovu.

„Neka ne bude samo 15. jun dan kada se sjećamo nego da to radimo svaki dan“, poručio je Kojić dodajući da hrišćanska vjera nije vjera mrtvih nego vjera živih.

Na obilježavanju stradanja Srba u dolini Neretve bili su prisutni i predstavnici opština istočne Hercegovine, konzul Republike Srbije u Mostaru Vaso Gujić, zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević, predstavnici boračkih udruženja, Predsjednik Skupštine Opštine Nevesinje Momčilo Vukotić, načelnica Odjeljenja za kulturu i porodicu Grada Trebinje Slađana Skočajić, Isidora Graorac, predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila i mnogi drugi.

Obilježavanje se, nakon liturgije i obilaska Bune nastavlja u Nevesinju gdje će u 11 i 30 časova biti upriličeno polaganje cvijeća na Spomenik slobode u Nevesinju i obilazak Spomen sobe. Za 11 i 55 časova planirano je polaganje cvijeća na Spomen kosturnicu u Nevesinju i obraćanja.

Podsjetimo da je jun mjesec 1992.trajno urezan u sjećanje srpskog naroda iz doline Neretve kada je u nekoliko junskih dana od Čapljine do Bradine protjerano više od 30.000 Srba, zapaljena i uništena većina imovine, a više stotina lica poginulo i nestalo.

Prilikom velike vojne akcije Hrvatske vojske, HVO-a i HOS-a, kojom je komandovao general Janko Bobetko, došlo je do egzodusa i velikog stradanja Srba u dolini Neretve.

Napadi su počeli 7. juna na Domanovićima, a 14. i 15. juna vodile su se borbe u gradskoj zoni Mostara. Petnaestog juna 1992. zapaljena je i Saborna crkva Svete Trojice u  Mostaru, tada najveća pravoslavna bogomolja na Balkanu. Nakon toga zapaljeni su i svi pravoslavni hramovi u dolini Neretve. Već 18. juna, većina srpskog stanovništva Mostara protjerana je iz svoga grada.

U junu mjesecu zapaljen je i porušen manastir Žitomislić, Stara crkva Presvete Bogorodice. Nakon toga u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj oštećen je i devastiran najmanje 81 objekat Srpske pravoslavne crkve. Od ovoga broja njih 24 nalazili su se na području opštine Mostar.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica kada je u pitanju regija ”Hercegovina” smrtno je stradalo 1.576 lica. Tokom 1991. godine smrtno je stradalo 28 lica, a 1992. godine 1.020 lica, 1993. godine 198 lica, 1994. godine 143 lica, 1995. godine 155 lica, nakon 31.12.1995. godine 27 lica te još pet lica za koja nije moguće sa sigurnošću utvrditi tačnu godinu stradanja. Prema polnoj strukturi smrtno je stradalo 1.413 muškaraca i 163 žene. Status vojnika imalo je 1.171 lice, a 405 njih bili su civili.

Na području opštine Mostar smrtno je stradalo 526 lica srpske nacionalnosti i to 380 vojnika i 146 civila. Posmatrajući polnu strukturu radi se o 470 muškaraca i 56 žena. Pored navedenih lica, najmanje devet civila i 49 vojnika iz Mostara smrtno su stradali izvan teritorije opštine Mostar. To ukupnu brojku stradalih povećava na 584 lica.

oš se traga za 83 lica.

Prema preliminarnim rezultatima istraživanja na teritoriji Mostara postojalo je deset logora i mjesta zatočenja za Srbe. Srbi iz Mostara odvođeni su i u logore u drugim opštinama te je evidentirano da su mostarski Srbi zatvarani u najmanje 28 logora i mjesta zatočenja. Ovi podaci ne obuhvataju mjesta zatočenja koja su se nalazila u privatnim objektima, gdje su Srbi zatvarani pojedinačno ili u manjim grupama.

Najzloglasnija mučilišta bila su nekadašnja vojna ambulanta, sjedište HOS-a, zatvor „Ćelovina” u  Mostaru, ali i logor ”Dretelj” u Čapljini, logor u Ljubuškom, te zloglasni logor ”Lora” u Splitu.

Prema do sada obrađenim podacima, tokom rata u velikim razmjenama između zaraćenih strana evidentirano je najmanje 843 zatočenih osoba srpske nacionalnosti iz Mostara i drugih mjesta u dolini Neretve.

Kada su u pitanju sudski procesi za zločine nad Srbima u  Mostaru, pred Sudom BiH vođena su dva procesa za zločine u logoru „Dretelj”. U ovim procesima pravosnažno je osuđeno šest lica. Ostali postupci vodili su se ili se trenutno vode za zločine nad Srbima u dolini Neretve i odnose se uglavnom na zločine počinjene na području opštine Konjic.

Osim uništavanja materijalnih tragova kulture, identiteta i spomeničke baštine srpski narod pretrpio je i veliku materijalnu štetu, s obzirom na to da je najveći broj objekata koji se nalazio u privatnom vlasništvu bio zapaljen, opljačkan, oštećen ili uzurpiran. Ukupna materijalna šteta nikada nije s preciznošću utvrđena.

Političke i vojne okolnosti koje su dovele do egzodusa i stradanja Srba iz doline Neretve još su nerazjašnjene.

(topportal.info)