Hercegovina se danas prepoznaje kao jedna od najznačajnijih vinogradarskih regija Bosne i Hercegovine, a njena vinska tradicija počiva na autohtonim sortama grožđa, povoljnim klimatskim uslovima i višestoljetnom iskustvu vinogradara. Posebno mjesto u toj priči zauzimaju žilavka i blatina, sorte koje su postale simbol hercegovačkog vinogradarstva.
Iako se vinova loza na ovom području uzgajala mnogo prije dolaska Austro-Ugarske, upravo je period nakon 1878. godine donio značajne promjene u organizaciji proizvodnje, stručnom obrazovanju vinogradara i širenju vinograda.
Austro-Ugarska i evropska vinska kriza
Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu, evropsko vinogradarstvo prolazilo je kroz veliku krizu. Francusku, jednu od vodećih vinogradarskih zemalja, pogodila je filoksera – štetočina koja napada korijen vinove loze i uništava vinograde. Propadanje nasada smanjilo je proizvodnju grožđa i vina, a cijene vina na evropskom tržištu počele su rasti.
U takvim okolnostima Hercegovina je dobila dodatni značaj. Područje uz dolinu Neretve, od Mostara i Čitluka do Ljubuškog i Trebinja, raspolagalo je pogodnom klimom, velikim brojem sunčanih dana i zemljištem koje je na brojnim lokacijama odgovaralo uzgoju vinove loze.
Austrougarske vlasti prepoznale su mogućnosti razvoja ove poljoprivredne grane te počele intenzivnije raditi na unapređenju vinogradarstva. Posebna pažnja posvećivana je domaćim sortama, među kojima su se izdvajale žilavka i blatina.
Cilj nije bio samo povećati količinu proizvedenog grožđa nego i unaprijediti kvalitet, uvesti stručnije metode uzgoja te povezati lokalnu proizvodnju s potrebama šireg tržišta.
Gnojnice – mjesto od kojeg počinje novo poglavlje hercegovačkog vinarstva
Jedan od najvažnijih koraka u razvoju organiziranog vinogradarstva napravljen je u Gnojnicama kod Mostara. Tu je 1886. godine osnovana vinogradarsko-voćarska stanica, koja je imala važnu ulogu u unapređenju proizvodnje, proučavanju domaćih sorti i prenošenju stručnih znanja na lokalno stanovništvo.
Slična stanica osnovana je i u Lastvi kod Trebinja, čime su dva hercegovačka područja postala značajna središta razvoja vinogradarstva.
U Gnojnicama su se organizirali kursevi za stanovništvo, a stručnjaci su radili na unapređenju uzgoja vinove loze, odabiru sorti, suzbijanju bolesti i poboljšanju kvaliteta grožđa i vina. Vinogradarstvo je tako postepeno izlazilo iz okvira tradicionalne seoske proizvodnje i razvijalo se u organiziraniju privrednu djelatnost.
Koliko je brzo proizvodnja rasla najbolje pokazuju historijski podaci. Godine 1882. u Hercegovini je proizvedeno približno 420 tona grožđa, dok je 1892. godine proizvodnja dostigla oko 9.300 tona.
Riječ je o izuzetnom rastu u razdoblju od samo deset godina, koji pokazuje koliko su prirodni potencijali Hercegovine, ulaganja i organizacija proizvodnje utjecali na razvoj vinogradarstva.
Žilavka i blatina postaju simboli Hercegovine
U središtu razvoja hercegovačkog vinarstva posebno mjesto zauzimaju žilavka i blatina. Ove autohtone sorte postepeno su se profilirale kao prepoznatljivi predstavnici vinogradarskog područja Mostara, Brotnja, Čitluka i šire Hercegovine.
Žilavka, bijela sorta grožđa, prepoznatljiva je po svježini i karakterističnom mineralnom izrazu, dok blatina daje crveno vino duboke boje i specifičnog karaktera. Njihova vrijednost nije samo u kvalitetu vina nego i u činjenici da su prilagođene lokalnim klimatskim i zemljišnim uslovima.
Razvoju vinarstva krajem XIX i početkom XX stoljeća doprinosili su i privatni vinari, podrumari te franjevci, koji su proizvodnji i preradi grožđa pridavali značajnu pažnju. Postepeno su se razvijali podrumi, unapređivale metode proizvodnje i stvarali temelji za prepoznatljivost hercegovačkih vina izvan granica ovog područja.
Vrhunac proizvodnje početkom XX stoljeća
Razvoj započet u austrougarskom periodu nastavio se i u prvim decenijama XX stoljeća. Prema historijskim pregledima, vinogradarstvo u Hercegovini doseglo je svoj vrhunac 1912. godine, kada su zabilježene rekordne površine pod vinovom lozom.
Kasniji periodi donijeli su brojne izazove. Ratovi, bolesti vinove loze, promjene tržišnih prilika i različite ekonomske okolnosti utjecali su na površine vinograda i obim proizvodnje. Ipak, tradicija uzgoja vinove loze opstala je i nastavila se razvijati kroz generacije hercegovačkih vinogradara.
Počeci organizirane proizvodnje vina u Hercegovini zato nisu samo priča o jednoj poljoprivrednoj grani. To je priča o tome kako su prirodni uslovi, znanje, rad i prepoznavanje vrijednosti domaćih sorti oblikovali identitet čitave regije.
Od prvih organiziranih vinogradarskih stanica u Gnojnicama i Lastvi do današnjih vinarija, žilavka i blatina ostale su važan dio hercegovačkog naslijeđa, ali i jedan od najprepoznatljivijih simbola Hercegovine.
