ZAHVALNICA POSTHUMNO

Jedan od kazivača sa kojim sam volio dosta pričati o starinama grada Mostara, te o njegovim ljudima upravo kada privodim kraju pisanje ove knjige otišao je sa žive mostarske scene. On mi je dosta pričao o porijeklu porodica Ćumurija i dopunio mi priču o jednom od posljednjih opančara Mostara pa i Hercegovine Jakobu Altarcu – Jaki. Taj kazivač je Osman (Ibrahima) Alikalfić, rođen 1911. godine u Mostaru. Dana 1. juna 1998. godine, u svojoj 87-oj godini života preselio je na Ahiret. Dženaza rahmetlije je klanjana 2. juna 1998. godine u Sutini.

Od mene mu velika hvala.

            JAKOB ALTARAC – JAKICA

Osmanu je sada, 86 godina. Starac je veoma vitalan, dobro vidi, dobro pamti, samo je sluh malo oslabio. Dobar dio života je proveo u Alikalfića sokaku, kvart Brankovac. Osman priča: porodice Ćumurija spadaju među najstarije u gradu Mostaru. O ovim porodicama se do nedavno nije znalo da li su autohtoni stanovnici, ili su kako navodi hadži Hivzija Hasandedić došli u Mostar od Risna i Herceg Novog.

Akademik Vladimir Ćorović kaže u svojoj knjizi o srpskoj opštini u Mostaru da su došljaci iz Turske, a istoričar Jefto Dedijer u svojoj knjizi “HERCEGOVINA” bilježi da su u Fatnici u selu Kukričje kao kmetovi živjeli porodice Stolice, Bjelovuci i Kovači, te da su primili islam i žive danas pod prezimenom Ćumurije u Mostaru.

Ipak pretpostavlja se da su autohtoni stanovnici Hercegovine i Mostara, da su od bošnjačkih plemena, te da su u samome gradu imali velike nekretnine (gruntovno i katastarski dokazano). U samome kvartu Brankovac (nazvanom po Aliji Brankovcu) imali su svoju džamiju (prije 1612. godine) koju, narod, eto, prozva Balijina džamija. Imali su 14 kuća u Mostaru (a možda i više) i bašte, te velike parcele zemlje u predjelu zapadno od Pravoslavne crkve, zatim Mazoljica, preko puta zatvora Ćelovina, te kod Sjevernog logora, u Carskim vinogradima Gnojnicama i u okolini Mostara, u Bijelom polju, Zijemljima, Malom polju (Blagaj), Vranjevićima i Hodbini.

Prezime Ćumurija je vezano za 1468. godinu i nakon osvajanja Mostara od Osmanlija. Dizdar tvrđave Hamza Madžar dobio je velike posjede. Potomci Ćumurija bili su i dizdari na tvrđavi a hadži Sadik Ćumurija bio je 12 godina mostarski ajan (prvak) i na ovaj položaj je došao poslije ajana Mehmed-bega Hadžiomerovića.

U nekoliko kuća u kvartu Brankovac (bivše vlasništvo Ćumurija) su živjele porodice doseljenih Jevreja sa prezimenom Danon (kuća u Ćumurijinoj ulici, danas Braće Čišića ulica br. 23), te porodice Blanke i Dude Altarac u Alikalfića ulici br. 3 ili u kući br. 7. Da li je Jakob Alatarac – opančar po zanatu, bio njihov sin ili Davida Altarca nije mi poznato. Prema kazivanju Osmana Alikalfića, Jakob Alatarac – Jakica, je živio u Ćumurijinoj kući. Ove porodice su nakon Drugog svjetskog rata izumrle, a iza Altarca je ostao samo Jakob.

Altarci su uz pomoć ostalih Jevreja u gradu na parceli bivšeg vlasništva Ćumurija koristili jedan objekat koji su Ćumurije prije njih koristile za odlaganje sijena. Tu sjenicu su Jevreji preuredili u jevrejsku bogomolju. Pomenuta parcela na kojoj je bila bogomolja protezala se tada Mukića ulicom, koja se danas zove Braće Šarića (kuća br. 1 i br. 3). Da li su ovo zemljište nasljedne porodice uzurpirale, ili im je to prodato, nije utvrđeno.

Ta jevrejska bogomolja je postojala prije 1899. godine. Pretpostavlja se, a i dokazano je da je nova jevrejska sinagoga “Havra” izgrađena 1899. godine ili 1900. godine, a u dokumentima se spominje i 1902. godina.

Uglavnom oko ovih se godina radi. Mnoge podatke su mi o ovome kazali moji roditelji, a i rodbina koja je stanovala u Alikalfića ulici koju su Mostarci zvali Alikalfilčluk. Nova jevrejska sinagoga “Havra” koju koristi Pozorište lutaka Mostar nalazi se u bivšoj Ćumurijinoj ulici, današnjoj Braće Čišića ulici br. 15.

Otvaranjem nove jevrejske sinagoge, stara je srušena i na njenom mjestu napravljen je novi oveći objekat koji je u ratu 1992.-1995. godine spaljen.

Jakob Altarac – Jakica se iz Ćumurijine kuće u kojoj je bio podstanar preselio opet kao podstanar u Zahide Šehić (Ulica Brkića br. 6). Kuća Zahidina se nalazi na uglu Brkića i Šehitluk ulice poviše Narodnog pozorišta. Sastoji se od prizemlja i dva sprata. Zahida je imala tri sina: Faruka koji se nalazi odavno u Kanadi, Sanjina Sanku koji je iza ovoga posljednjeg rata sa porodicom u Americi i najmlađeg Zlatka koji je prije ovoga rata na nekoliko godina otišao u Toronto – Kanada. Ova kuća je i danas vlasništvo Šehića. Sjećam se stare porodice od dva člana pod prezimenom Škipina, jednu sobu u toj kući je koristio Jakob Altarac – Jakica. Prisjećam se da su u jednom dijelu kuce kao podstanari stanovala takođe jevrejska porodica Haima Romana (koji je radio u ZEMI). Mislim da ih je u porodoci bilo petero: on, supruga Dragica, kćeri Slavica, Erna i Jadranka. Ove porodice su u Šehića kući stanovale negdje iza 1950. godine.

Jakob je otvorio opančarsku radnju na Glavnoj (Titovoj) ulici preko puta Vučijakovića džamije ili kako su je Mostarci zvali džamija pod lipom.

U radnji je vršio izradu opanaka. Ovaj dućan je, nakon smrti Vučijakovića, vlasništvo Islamske vjerske zajednice i vakufskog povjerenstva.

To je jedan od dućana iz vlasništva Nasuhage Vučijakovića kojih je tu na Glavnoj ulici bilo dvadeset šest u jednom nizu.

Jakob je nakon podstanarstva od Šehića prešao u kuću na Mejdanu, Trg 1. maja preko puta zgrade Arhiva Hercegovine. Osman mi reče, ali nije siguran, da je ta kuća u kojoj je Jakica stanovao do svoje smrti bila vlasništvo Altaraca. Pretpostavka je da se Jakob nije ženio, te da iza njega nije ostalo potomstvo i da je loza Altaraca nakon njegove smrti u Mostaru izumrla. On je bio jedan od pretposljednjih mostarskih opančara. Sem opanaka bavio se izradom kaiševa i rezanjem kaiševa za nanule. Znao je napraviti i cipele od krokodilske kože. Uglavnom, bavio se i saračkim poslovima, rezao je kožne kaiševe, te uzde za konjsku opremu. U zadnje vrijeme pred smrt je pravio i postule. Opanci su pretežno obuća seljaka. Ponekad su se opanci nosili i u gradu, ali zbog mode.

Opanaka je bilo nekoliko vrsta, onih sa končanom oputom, te onih koji su se pravili od tankih traka izrezane usukane kože. Bilo ih je i u bojama. Pravljeni su u svim veličinama. U opancima je noga komotna, a hod u njima je bio mnogo lakši i elastičniji. Najčešće bi se obuvali na pletene čarape (priglavke).

            JAKUB BURAZEROVIĆ

Rodom je iz Crne Gore. Prihvatio se opančarskog posla još kao mladić 1946. godine u Nikšiću, jer je to tada bio veoma unosan posao. U to vrijeme su bile zadruge za otkup opanaka koje je, tada, mogao kupiti samo onaj ko je imao odgovarajući državni bon. Tim bonovima su se kupovali svi odjevni predmeti. Prelaskom u Mostar Jakub otvara radnju za izradu opanaka u Podkujundžiluku na domak orijentalne kafane “Evropa” (devastirane u ovom ratu) na strmom kaldrmisanom prolazu prema Starom mostu gdje se u blizini nalaze i magaze poznatih starih mostarskih trgovaca Mrava i Zeca. Do pred sami rat 1992.-1995. godine radnja je korištena kao turistička atrakcija grada uz ostale dućane iz Osmanskog perioda. Strani posjetioci grada su posjećivali Jakubovu radnju, probali opanke i kupovali ih. Ovu laganu i praktičnu obuću bi kupovall i ljudi iz grada. Naročito bi kupovala djeca i to radi mode, jer bi se u opancima osjećali lagani kao ptice, pričao je Jakub.

Nažalost, nakon ovoga rata Mostar je ostao bez opančara jer Jakub sada ima 70 godina i ne može više da radi, a zamjene nema. Nije bilo interesovanja za ovaj stari zanat.

Pored Mostara, mislim da je i cijelo hercegovačko područje ostalo bez ovoga esnafa. Opanci su sada samo muzejski rekvizit i rijetko se mogu vidjeti na nogama i u seljaka.

(Ismet Ćumurija 1999.)