Zatvaranje Hormuškog tjesnaca izazvalo je dramatičan rast cijena nafte i plina, dok države regije poduzimaju hitne mjere zaštite građana. U Bosni i Hercegovini, unatoč usvojenim prijedlozima za ublažavanje udara, političke blokade sprječavaju konkretne poteze. O uzrocima i mogućim rješenjima govori prof. dr. sc. Božo Vukoja jedan od vodećih eksperata Međunarodne revizorske kuće UHY REVIDENT BIH.

Kriza cijena, osobito energenata poput goriva i plina, već mjesecima potresa globalno gospodarstvo, ali posljednji događaji dodatno su ubrzali i produbili njezine učinke. Riječ je o krizi koja se ne zadržava samo na energetskom sektoru, nego se lančano prelijeva na gotovo sve druge proizvode i usluge – od hrane i prijevoza do industrijske proizvodnje i osnovnih životnih troškova. Takva povezanost čini ovu krizu posebno opasnom jer pogađa sve slojeve društva, a najviše one najranjivije.

Geopolitičke napetosti dodatno su zakomplicirale ionako nestabilno stanje. Nepromišljeni napadi na Iran od strane Izraela i Sjedinjenih Američkih Država izazvali su snažne protumjere, među kojima je najznačajnije zatvaranje Hormuškog tjesnaca – jedne od najvažnijih pomorskih ruta za transport nafte i naftnih derivata u svijetu. Ovaj tjesnac, koji se često naziva „žilom kucavicom svjetske energetike“, ključan je za opskrbu globalnog tržišta energentima.

Posljedice zatvaranja Hormuškog tjesnaca bile su gotovo trenutačne i dramatične. U samo desetak dana cijene nafte i plina porasle su za oko 50 posto, a trend rasta i dalje se nastavlja. Takav nagli skok cijena izazvao je domino-efekt u svjetskom gospodarstvu – povećanje troškova proizvodnje, transporta i distribucije, što se neminovno odražava na krajnje potrošače.

Strah i neizvjesnost uvukli su se u gotovo sve zemlje svijeta. Vlade, poduzeća i građani suočeni su s pitanjem kako preživjeti razdoblje naglih poskupljenja i potencijalne nestašice ključnih resursa. U takvim okolnostima, prisebnost i pravovremeno djelovanje postaju ključni faktori stabilnosti.

Različite države reagiraju na krizu na različite načine, ovisno o vlastitim ekonomskim kapacitetima i strateškim rezervama. Neke zemlje aktiviraju robne rezerve kako bi ublažile šokove na tržištu. Slovenija je, primjerice, posegnula za ovim mehanizmom, koristeći zalihe koje pokrivaju čak godišnju potrošnju određenih energenata. Takav potez omogućava privremenu stabilizaciju cijena i osigurava kontinuitet opskrbe, barem u kratkoročnom razdoblju.

Hrvatska je odabrala nešto drugačiji pristup. Vlada je intervenirala na tržištu ograničavanjem cijena energenata na određene razine, koristeći regulatorne mehanizme kako bi spriječila nekontrolirani rast. Osim toga, donesena je odluka o određivanju zajamčenih cijena za 100 najvažnijih životnih namirnica. Ova mjera ima izrazito socijalnu komponentu jer direktno pomaže najugroženijim skupinama stanovništva – umirovljenicima, osobama s niskim primanjima i obiteljima koje se već suočavaju s egzistencijalnim izazovima.

Takvi primjeri pokazuju da je moguće djelovati brzo i odlučno kada postoji politička volja i svijest o ozbiljnosti situacije. Međutim, slika u Bosni i Hercegovini znatno je drugačija i, nažalost, zabrinjavajuća.

Unatoč tome što su postojali konkretni i kvalitetni prijedlozi mjera, njihov put do realizacije zaustavljen je političkim blokadama. Jedan od ključnih prijedloga bio je privremeno odricanje države od dijela akciza na gorivo, čime bi se izravno smanjila cijena za građane i gospodarstvo. Taj prijedlog je čak usvojen u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što je bio važan korak prema njegovoj provedbi.

Slično tome, zakon o diferenciranim stopama PDV-a, koji bi omogućio niže porezno opterećenje za osnovne životne namirnice i time ublažio inflatorni udar na građane, također je dobio podršku u zakonodavnom procesu. Međutim, oba ova rješenja zaustavljena su u daljnjoj proceduri.

Blokade dolaze od strane političkih struktura koje, unatoč ozbiljnosti situacije, ne pokazuju spremnost na kompromis i odgovorno djelovanje. Takvo ponašanje teško je opravdati, osobito kada se uzme u obzir da posljedice snose upravo građani – oni koji su tim istim političarima dali povjerenje na izborima.

Ovakva situacija otvara šira pitanja o funkcionalnosti političkog sustava u Bosni i Hercegovini, ali i o razini političke odgovornosti. U trenucima kada se globalne krize prelijevaju na lokalnu razinu, očekuje se brzo, koordinirano i učinkovito djelovanje institucija. Izostanak takvog djelovanja ne samo da produbljuje krizu, nego i dodatno narušava povjerenje građana u sustav.

Ekonomske posljedice nečinjenja mogu biti dugoročne i ozbiljne. Rast cijena energenata povećava troškove poslovanja za poduzeća, što može dovesti do smanjenja proizvodnje, otpuštanja radnika i usporavanja gospodarskog rasta. Istodobno, rast cijena osnovnih životnih namirnica dodatno opterećuje kućne budžete, smanjuje kupovnu moć stanovništva i povećava rizik od siromaštva.

U takvim okolnostima, država bi trebala igrati aktivnu ulogu u zaštiti svojih građana i gospodarstva. To uključuje ne samo kratkoročne mjere poput subvencija i ograničavanja cijena, nego i dugoročne strategije usmjerene na energetsku neovisnost, diverzifikaciju izvora opskrbe i jačanje otpornosti gospodarstva na vanjske šokove.

Važno je naglasiti da nijedna država nije potpuno imuna na globalne krize, ali razlika između uspješnih i manje uspješnih odgovora leži upravo u brzini, odlučnosti i koordinaciji mjera. Primjeri iz okruženja jasno pokazuju da je moguće ublažiti najteže posljedice krize ako postoji politička volja i odgovorno vodstvo.

Upravo o tim pitanjima – uzrocima krize, njezinim globalnim i lokalnim implikacijama te mogućim rješenjima – razgovarali smo s prof. dr. sc. Božom Vukojom, autorom međunarodnog znanstvenog rada koji će uskoro biti objavljen u uglednim svjetskim časopisima.

U svom radu profesor Vukoja analizira kompleksne odnose između geopolitike, energetskih tržišta i ekonomskih politika, nudeći dublji uvid u mehanizme koji stoje iza aktualnih poremećaja. Poseban naglasak stavlja na potrebu pravovremenog i koordiniranog djelovanja država, ali i na važnost dugoročnog strateškog planiranja.

Kako ističe, krize poput ove nisu samo prijetnja, nego i prilika za redefiniranje ekonomskih politika i jačanje otpornosti sustava. Međutim, da bi se ta prilika iskoristila, potrebno je prevladati kratkoročne političke interese i fokusirati se na opće dobro.

Razgovor s profesorom Vukojom donosi analizu aktualne situacije, ali i konkretne prijedloge mjera koje bi Bosna i Hercegovina mogla poduzeti kako bi ublažila posljedice krize i osigurala stabilniju budućnost za svoje građane.

Kako ocjenjujete trenutnu energetsku krizu – je li riječ o kratkoročnom šoku ili početku dugoročnog poremećaja?

Trenutnu energetsku krizu ne bih promatrao isključivo kao prolazni poremećaj, nego prije svega kao simptom dubljih strukturnih slabosti suvremenog globalnog gospodarstva. Naravno, svaki veliki geopolitički događaj proizvodi trenutačni šok na tržištu energenata, ali problem nije samo u jednokratnom rastu cijena. Problem je u tome što se pokazalo koliko su globalni sustavi opskrbe ranjivi, koliko su tržišta međusobno povezana i koliko brzo poremećaj u jednoj regiji proizvodi posljedice diljem svijeta.

Ako analiziramo recentna kretanja, vidimo da energenti više nisu samo tržišna kategorija, nego i geopolitički instrument. Upravo zato ova kriza ima obilježja dugoročnog poremećaja. Svaka nova eskalacija na Bliskom istoku, svaki zastoj u opskrbnim pravcima i svaki poremećaj u transportu odmah se reflektiraju na cijene nafte, plina, transporta, hrane i niza drugih roba i usluga. To znači da više ne govorimo samo o energetskoj nestabilnosti, nego o sustavnoj nestabilnosti.

Ključni problem je što su mnoge države i organizacije godinama poslovale pod pretpostavkom relativne predvidivosti. Danas ta pretpostavka više ne vrijedi. Krize su postale trajna karakteristika poslovnog i političkog okruženja. Zato sam u radu i naglasio da krizni menadžment mora biti integriran u strateško upravljanje, a ne aktiviran tek kada nastupi izvanredna situacija.

Dakle, moj odgovor je da je riječ o kombinaciji kratkoročnog udara i dugoročnog poremećaja. Kratkoročni šok vidljiv je u eksploziji cijena, ali dugoročni poremećaj ogleda se u činjenici da će tržišta još dugo ostati obilježena neizvjesnošću, volatilnošću i političkim rizicima. U takvim okolnostima organizacije i države moraju razvijati otpornost, diverzificirati izvore energije, planirati alternativne scenarije i uspostaviti krizne planove koji mogu odgovoriti na buduće poremećaje. Upravo će spremnost na prilagodbu biti ključna razlika između onih koji će krizu preživjeti i onih koji će iz nje izaći trajno oslabljeni.

Koliko su geopolitičke odluke, poput zatvaranja Hormuškog tjesnaca, promijenile pravila igre na globalnom tržištu energenata?

Geopolitičke odluke danas bitno redefiniraju način funkcioniranja globalnog tržišta energenata. Nekada se smatralo da tržište primarno reagira na ponudu, potražnju i proizvodne kapacitete. Međutim, posljednjih godina, a osobito u aktualnim kriznim okolnostima, postaje jasno da političke odluke, sigurnosni rizici i vojni sukobi često imaju jači utjecaj na cijene od klasičnih ekonomskih pokazatelja.

Hormuški tjesnac ima izniman strateški značaj jer predstavlja jednu od najvažnijih svjetskih ruta za transport nafte i naftnih derivata. Kada se takav pravac dovede u pitanje, tržište ne reagira samo na stvarni prekid opskrbe, nego i na očekivanje mogućeg većeg poremećaja. To je vrlo važno razumjeti. Na energetskom tržištu percepcija rizika gotovo je jednako važna kao i sam fizički nedostatak energenata.

Zatvaranje ili ugrožavanje Hormuškog prolaza zato mijenja pravila igre u tri smjera. Prvo, povećava se volatilnost cijena, jer tržište ulazi u stanje pojačanog straha i neizvjesnosti. Drugo, dolazi do rasta troškova osiguranja, transporta i logistike, što dodatno poskupljuje cijeli opskrbni lanac. Treće, države i kompanije počinju razmišljati strateški, tražeći alternativne dobavne pravce, skladišne kapacitete i nove modele opskrbe.

Drugim riječima, geopolitičke odluke su energiju pretvorile u područje sigurnosne politike, a ne samo ekonomije. Zbog toga sam u radu posebno istaknuo da geopolitički sukobi više nisu izolirani incidenti, nego multiplikatori globalne nestabilnosti. Njihov učinak prelijeva se na inflaciju, opskrbne lance, cijene hrane, pa čak i na društvenu stabilnost.

U takvom okruženju menadžment organizacija i javne politike država više ne mogu planirati na temelju pretpostavke stabilnog tržišta. Potrebni su krizni planovi, matrice rizika i scenarijsko planiranje. Ako se to ne učini, svaka nova geopolitička odluka može dovesti do stihijskih reakcija, povećanih troškova i gubitka kontrole nad procesima. Dakle, geopolitičke odluke nisu samo promijenile pravila igre – one su pokazale da je sama igra postala znatno nestabilnija, nepredvidivija i rizičnija nego ranije.

Može li svijet uopće brzo nadomjestiti gubitak transportnih pravaca poput Hormuškog prolaza?

Realno govoreći, svijet ne može brzo i bez ozbiljnih posljedica nadomjestiti gubitak transportnih pravaca poput Hormuškog prolaza. Razlog je jednostavan: riječ je o infrastrukturno, logistički i geostrateški izuzetno važnoj ruti kroz koju prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima. Takvi pravci nisu lako zamjenjivi jer nisu samo prometni koridori, nego i ključne točke globalnog sustava opskrbe.

Naravno, postoje alternativni pravci i određeni kapaciteti za prilagodbu, ali oni nisu dovoljni da u kratkom roku u potpunosti apsorbiraju toliki poremećaj. Kada dođe do prekida ili ograničenja prometa kroz Hormuški tjesnac, ne raste samo rizik nestašice, nego i ukupni troškovi transporta, osiguranja, skladištenja i distribucije. To dodatno pojačava pritisak na cijene i destabilizira tržište.

Upravo zato sam u radu naglasio važnost kriznih planova i scenarijskog planiranja. Organizacije i države ne smiju polaziti od pretpostavke da će tržište samo od sebe brzo pronaći ravnotežu. Potrebno je unaprijed razraditi scenarije: što učiniti u slučaju djelomičnog poremećaja, što u slučaju potpunog prekida opskrbe, a što ako kriza potraje duže od očekivanog. Bez toga sustav ulazi u stanje improvizacije.

Osim toga, nadomještanje takvih pravaca ne ovisi samo o logistici, nego i o političkim odnosima među državama. Ako su alternativne rute povezane s drugim geopolitički osjetljivim područjima, tada se rizik samo premješta, ali ne uklanja. Zato ne govorimo samo o pitanju transporta, nego o pitanju ukupne geopolitičke i energetske sigurnosti.

Dugoročno gledano, jedini održiv odgovor jest diverzifikacija. To znači diverzifikaciju dobavnih pravaca, izvora energije, dobavljača i skladišnih kapaciteta. Organizacije također moraju razviti otpornije opskrbne lance i smanjiti ovisnost o jednom kritičnom pravcu. U suprotnom, svaki budući poremećaj može ponovno izazvati isti ili još veći šok.

Dakle, odgovor je: brzo i potpuno nadomjestiti takav gubitak nije realno. Moguće je djelomično ublažiti posljedice, ali samo uz prethodnu pripremu, koordinirano djelovanje i dobro razvijen krizni menadžment. Tko takve planove nema, taj će posljedice osjetiti jače i duže.

Koliko rast cijena energenata utječe na inflaciju i životni standard građana?

Rast cijena energenata jedan je od najsnažnijih inflatornih okidača u suvremenom gospodarstvu, upravo zato što energija ulazi gotovo u sve faze proizvodnje, transporta i distribucije. Kada rastu cijene nafte, plina ili električne energije, taj rast ne ostaje ograničen samo na energetski sektor. On se vrlo brzo prelijeva na cijene hrane, komunalnih usluga, prijevoza, industrijskih proizvoda i gotovo svih drugih roba i usluga koje građani svakodnevno koriste.

U empirijskom dijelu rada posebno sam analizirao vezu između cijene nafte i inflacije. Rezultati pokazuju snažnu pozitivnu povezanost između rasta cijena energenata i inflacijskih pritisaka. Drugim riječima, energenti djeluju kao inicijalni šok koji aktivira širi lanac poskupljenja. To je ključno, jer se često u javnosti govori o inflaciji kao općem pojmu, a zanemaruje se da ona vrlo često počinje upravo u području energije.

Za građane to ima izravne i vrlo ozbiljne posljedice. Prvo, smanjuje se realna vrijednost njihovih prihoda. Plaće i mirovine uglavnom ne rastu istom brzinom kao troškovi života, pa kućanstva objektivno mogu kupiti manje nego ranije. Drugo, rastu egzistencijalni izdaci – grijanje, gorivo, hrana i osnovne usluge. Treće, povećava se osjećaj nesigurnosti, jer ljudi više ne mogu predvidjeti svoje mjesečne troškove niti planirati budućnost na stabilan način.

Najviše su pogođene socijalno osjetljive skupine: umirovljenici, obitelji s nižim prihodima, nezaposleni i radnici čija su primanja već ranije bila na granici dostatnosti. Za njih inflacija nije apstraktan makroekonomski problem, nego svakodnevna borba za osnovne životne potrebe.

Zato sam u radu naglasio da energetski šokovi imaju multiplikativni učinak. Oni ne pogađaju samo tržište, nego i socijalnu stabilnost, javne financije i ukupnu otpornost društva. U takvim okolnostima država mora reagirati ciljanim mjerama: zaštitom najranjivijih, kontrolom osnovnih troškova, poreznim rasterećenjem i osiguravanjem kontinuiteta opskrbe.

Dakle, utjecaj rasta cijena energenata na inflaciju i životni standard nije samo velik – on je sustavan, višeslojan i duboko destabilizirajući. Upravo zato se energetska politika danas ne može odvajati od socijalne i ekonomske politike.

Koji sektori gospodarstva su najviše pogođeni ovim poremećajima?

Poremećaji uzrokovani rastom cijena energenata i geopolitičkom nestabilnošću najjače pogađaju one sektore koji imaju visoku energetsku ovisnost, složene opskrbne lance i osjetljivost na promjene ulaznih troškova. Prije svega, to su promet i logistika, industrijska proizvodnja, poljoprivreda, prehrambeni sektor te dijelovi uslužnog sektora koji ovise o stabilnoj opskrbi i predvidivim troškovima.

Promet i logistika među prvima osjete udar jer rast cijena goriva izravno povećava troškove prijevoza. Kako se roba mora prevoziti od proizvođača do distributera i krajnjeg kupca, svaki porast troškova goriva vrlo brzo ulazi u finalnu cijenu proizvoda. Zato logistički poremećaji ne ostaju unutar jednog sektora, nego utječu na čitavo gospodarstvo.

Industrija je također snažno pogođena, osobito energetski intenzivne grane proizvodnje. Rast cijena energije povećava troškove rada strojeva, grijanja, hlađenja i ukupne operativne troškove. To smanjuje profitabilnost, usporava investicije i može dovesti do smanjenja proizvodnje ili odgađanja razvojnih planova.

Poljoprivreda i prehrambeni sektor posebno su osjetljivi jer energija ulazi u gotovo svaku fazu procesa – od goriva za mehanizaciju do gnojiva, navodnjavanja, skladištenja, prerade i distribucije hrane. Zbog toga energetski šok vrlo brzo prerasta u prehrambeni problem, odnosno u rast cijena hrane i povećan rizik od nestašica ili smanjene dostupnosti proizvoda.

Osim toga, sektor trgovine trpi posljedice zbog kombinacije viših nabavnih cijena, smanjene kupovne moći stanovništva i neizvjesnosti u planiranju zaliha. U takvim okolnostima poduzeća moraju balansirati između očuvanja prodaje i vlastite profitabilnosti.

U radu sam upravo zato naglasio integrirani karakter rizika. Energetska kriza nije izoliran problem jednog tržišta. Ona se prelijeva na inflaciju, opskrbne lance, hranu i ukupno poslovanje organizacija. Zato sektore ne treba promatrati odvojeno, nego kao dio međusobno povezanog sustava.

Najranjiviji su, dakle, oni sektori koji ne mogu lako prenijeti rast troškova, koji ovise o vanjskim dobavljačima i koji nemaju razvijene alternativne izvore opskrbe. Upravo zato organizacije moraju razvijati krizne planove, alternativne dobavne lance i modele upravljanja troškovima kako bi smanjile izloženost takvim poremećajima.

Može li doći do globalne recesije ako se ovakav trend nastavi?

Mogućnost globalne recesije u slučaju nastavka ovakvih trendova svakako postoji i ne treba je podcjenjivati. Kada dugotrajan rast cijena energenata, inflacija, poremećaji u opskrbnim lancima i geopolitička nestabilnost djeluju istodobno, tada se stvaraju uvjeti za ozbiljno usporavanje gospodarske aktivnosti na globalnoj razini.

Mehanizam je relativno jasan. Prvo, visoke cijene energenata povećavaju troškove poslovanja gotovo svim sektorima. Drugo, rast inflacije smanjuje kupovnu moć stanovništva, što slabi potrošnju. Treće, neizvjesnost destimulira investicije, jer poduzeća odgađaju razvojne odluke i kapitalna ulaganja. Kada se ta tri procesa istodobno odvijaju, rezultat je usporavanje proizvodnje, trgovine i potrošnje – dakle, klasični preduvjeti recesijskog ciklusa.

U radu sam posebno naglasio da geopolitički sukobi i energetski šokovi ne djeluju izolirano, nego kao međusobno povezani rizici. Zato je opasnost veća nego u situacijama kada je prisutan samo jedan problem. Ako uz rast cijena energije imamo i prekide opskrbnih lanaca, pritisak na cijene hrane, migracijske tokove i političku nestabilnost, tada se kriza prelijeva s ekonomije na šire društveno područje.

Naravno, pitanje recesije ne ovisi samo o tržištu energenata, nego i o reakcijama vlada, središnjih banaka i međunarodnih institucija. Ako države pravodobno reagiraju mjerama zaštite građana, stabilizacije tržišta i očuvanja likvidnosti gospodarstva, moguće je ublažiti pad. Međutim, ako reakcije budu spore, nekoordinirane ili politički blokirane, rizik recesije postaje veći.

Važno je reći i da recesija ne mora svugdje izgledati isto. Neke zemlje s većim rezervama, boljom energetskom diverzifikacijom i snažnijim institucijama lakše će ublažiti posljedice. Druge, osobito male i uvozne ekonomije, osjetit će jači udar.

Dakle, odgovor je da globalna recesija nije nužan ishod, ali jest realna prijetnja ako se aktualni trendovi produže. Zato je ključno djelovati preventivno, a ne reaktivno. Upravo je to jedna od osnovnih poruka mog rada: krizni menadžment mora biti zasnovan na anticipaciji, analizi i scenarijskom planiranju, jer se samo tako mogu ublažiti posljedice velikih globalnih šokova.

Kako ocjenjujete mjere koje su poduzele zemlje poput Slovenije i Hrvatske?

Mjere koje su poduzele zemlje poput Slovenije i Hrvatske ocjenjujem kao primjere pragmatičnog i odgovornog pristupa upravljanju krizom. One možda nisu savršene, ali pokazuju ono što je u kriznim situacijama najvažnije: svijest da država mora djelovati brzo, koordinirano i ciljano kako bi ublažila negativne posljedice po građane i gospodarstvo.

Slovenija je, primjerice, posegnula za robnim rezervama, što pokazuje da je razumjela važnost pripreme i strateških zaliha u uvjetima tržišne nestabilnosti. To je u potpunosti u skladu s načelima kriznog menadžmenta koja ističem u radu. Kriza se ne dočekuje improvizacijom, nego unaprijed pripremljenim mehanizmima odgovora. Robne rezerve imaju upravo tu funkciju – omogućiti državi da u trenutku poremećaja intervenira i spriječi dublji udar na opskrbu i cijene.

Hrvatska je, s druge strane, koristila regulatorne mjere ograničavanja cijena te zaštitne mehanizme za osnovne životne namirnice. Takav pristup ima snažnu socijalnu dimenziju, jer inflacija najviše pogađa one s najnižim prihodima. Zajamčene ili kontrolirane cijene za ključne proizvode ne rješavaju sve probleme, ali mogu ublažiti najteže posljedice i sačuvati socijalnu stabilnost u razdoblju izrazite neizvjesnosti.

U oba slučaja važno je naglasiti da se ne radi samo o ekonomskim nego i o političko-socijalnim mjerama. Država u krizama mora pokazati da je prisutna, da prati situaciju i da štiti javni interes. Ako toga nema, raste nepovjerenje građana, a ekonomska kriza može vrlo brzo prerasti u društvenu i političku.

Naravno, nijedna mjera sama po sebi nije dovoljna. Kratkoročne intervencije moraju biti povezane s dugoročnijim strategijama: diverzifikacijom izvora energije, jačanjem otpornosti opskrbnih lanaca i razvojem kriznih planova. To je ključna razlika između gašenja požara i stvarnog upravljanja krizom.

Zato ove mjere ocjenjujem pozitivno, prije svega zato što pokazuju aktivan pristup. U vremenu kada su tržišta izrazito volatilna, pasivnost je najskuplja opcija. Države koje reagiraju makar i nesavršeno imaju veću šansu ublažiti posljedice nego one koje ostaju blokirane političkim kalkulacijama i institucionalnom neodlučnošću.

Koje su najučinkovitije kratkoročne mjere koje država može poduzeti u ovakvoj krizi?

U ovakvoj krizi država mora djelovati brzo, ciljano i operativno. Kratkoročne mjere ne mogu ukloniti uzroke globalne nestabilnosti, ali mogu znatno ublažiti posljedice za građane i gospodarstvo. Po mom mišljenju, najučinkovitije su one mjere koje kombiniraju stabilizaciju cijena, zaštitu najugroženijih i očuvanje kontinuiteta opskrbe.

Prva važna mjera jest privremeno porezno i parafiskalno rasterećenje ključnih energenata i osnovnih proizvoda. Ako država može smanjiti dio fiskalnog opterećenja na gorivo, energiju ili osnovne prehrambene proizvode, time izravno ublažava inflacijski pritisak. U radu sam naglasio da rast cijena energenata djeluje kao inicijalni šok, pa je logično da se reakcija usmjeri upravo na to mjesto udara.

Druga mjera jest korištenje robnih i strateških rezervi kada za to postoje uvjeti. To pomaže u stabilizaciji opskrbe i sprečavanju panike na tržištu. Treća, vrlo važna mjera, odnosi se na ciljanu zaštitu socijalno osjetljivih skupina. To mogu biti subvencije, vaučeri, izravna pomoć umirovljenicima, obiteljima s niskim prihodima i drugim ranjivim skupinama. U krizama nije dovoljno promatrati samo makroekonomske pokazatelje; mora se voditi računa o konkretnom životnom standardu građana.

Četvrta mjera je regulatorna intervencija na tržištu osnovnih životnih proizvoda. To treba koristiti oprezno, ali u izvanrednim okolnostima država mora imati mogućnost ograničiti ekstremne poremećaje i spekulativna poskupljenja. Peta mjera je osiguravanje alternativnih dobavnih pravaca i ubrzana koordinacija s dobavljačima, distributerima i ključnim sektorima gospodarstva.

No jednako je važna i komunikacija. Država mora transparentno informirati javnost, objasniti mjere i dati jasan okvir djelovanja. U krizama neizvjesnost i glasine često pogoršavaju situaciju više nego same brojke.

Dakle, najučinkovitije kratkoročne mjere su one koje istodobno djeluju na cijene, opskrbu i socijalnu zaštitu. Njihova svrha nije samo ekonomska stabilizacija, nego i očuvanje povjerenja u institucije. Ako država djeluje pravodobno i koordinirano, može spriječiti da energetski i inflacijski šok preraste u dublju društvenu krizu. To je i temeljna logika kriznog menadžmenta koju zastupam u radu.

Postoji li “idealni model” odgovora na ovakve šokove?

Ne postoji univerzalni, potpuno idealni model koji bi se mogao mehanički primijeniti na svaku državu ili organizaciju, ali postoje načela i elementi koji čine učinkovit odgovor na krizne šokove. U svom radu upravo sam zato razvio integrirani model kriznog menadžmenta koji nije rigidna formula, nego okvir za strukturirano djelovanje u uvjetima neizvjesnosti.

Prvi element takvog modela jest pravodobna identifikacija rizika. Kriza se ne smije promatrati tek kada već proizvede puni učinak. Potrebno je kontinuirano pratiti geopolitičko, energetsko i ekonomsko okruženje te prepoznavati rane signale poremećaja. Drugi element je procjena rizika, pri čemu matrica rizika ima ključnu ulogu. Ona omogućuje da se prijetnje klasificiraju prema vjerojatnosti i utjecaju te da se resursi usmjere na ono što je doista najkritičnije.

Treći element jest operativni odgovor. To znači da organizacija ili država mora imati unaprijed razrađene planove: tko donosi odluke, tko provodi mjere, koji su komunikacijski kanali i koji su prioriteti u slučaju eskalacije. Bez toga se ulazi u stihiju. Četvrti element je oporavak i prilagodba. Kriza nije završena onoga trenutka kada se tržište privremeno smiri. Potrebno je analizirati naučene lekcije, ojačati sustav i prilagoditi strategiju za buduće poremećaje.

Dakle, “idealni model” nije jedan fiksni recept, nego kombinacija pripreme, fleksibilnosti, koordinacije i analitičkog pristupa. Učinkovit odgovor mora uključiti scenarijsko planiranje, diversifikaciju opskrbnih pravaca, zaštitu najugroženijih skupina i transparentnu komunikaciju. Također mora biti prilagođen konkretnim specifičnostima zemlje: njezinoj energetskoj ovisnosti, fiskalnim mogućnostima, institucionalnoj snazi i socijalnoj strukturi.

Drugim riječima, idealan nije model koji je najkompliciraniji, nego onaj koji je najprimjenjiviji i najoperativniji. Krizni plan mora biti stvarni alat upravljanja, a ne formalni dokument koji stoji u ladici. Organizacije i države koje to razumiju imaju veću otpornost i veću sposobnost brzog prilagođavanja.

Stoga bih rekao da idealan odgovor nije savršen odgovor, nego pravodoban, koordiniran i strateški promišljen odgovor. U današnjim uvjetima upravo je to najveća konkurentska i institucionalna prednost.

Kako komentirate činjenicu da su u BiH blokirane mjere poput smanjenja akciza i diferenciranih stopa PDV-a?

Blokiranje mjera poput smanjenja akciza i uvođenja diferenciranih stopa PDV-a u Bosni i Hercegovini smatram izrazito lošim signalom, i ekonomski i politički. U uvjetima snažnih inflacijskih pritisaka i rasta cijena energenata, takve mjere ne bi riješile sve probleme, ali bi predstavljale važan instrument ublažavanja udara na građane i gospodarstvo. Kada se čak i razumna, parcijalna rješenja zaustavljaju političkim blokadama, tada se kriza produbljuje ne samo zbog vanjskih okolnosti nego i zbog unutarnje institucionalne nefunkcionalnosti.

U radu sam jasno istaknuo da su pravodobna priprema i strukturirani odgovor ključni za upravljanje krizama. Ako organizacija ili država reagira sporo, neodlučno ili kontradiktorno, trošak krize postaje veći. U slučaju BiH, problem nije samo u nedostatku resursa ili mogućnosti, nego i u izostanku političke volje da se donesu odluke u interesu javnosti.Smanjenje akciza na gorivo moglo je barem djelomično amortizirati rast cijena transporta i proizvodnje. Diferencirane stope PDV-a na osnovne životne proizvode mogle su pomoći najugroženijim kategorijama stanovništva. Dakle, ovdje nije riječ o apstraktnim fiskalnim raspravama, nego o vrlo konkretnim mehanizmima zaštite životnog standarda. Kada se oni blokiraju, posljedice ne trpe političke elite nego građani, osobito oni s najmanjim primanjima.

Takve blokade također narušavaju povjerenje u institucije. Građani vide da se problemi gomilaju, da cijene rastu, a da politički sustav nije u stanju reagirati ni oko minimalnog konsenzusa. To proizvodi osjećaj nemoći, nepovjerenja i dodatne društvene frustracije.

Naravno, svaka fiskalna mjera mora biti pažljivo dizajnirana kako ne bi ugrozila javne financije. Međutim, kriza traži sposobnost prilagodbe. Država koja nije spremna privremeno redefinirati prioritete u izvanrednim okolnostima zapravo pokazuje da nema stvarni krizni kapacitet.

Zato ove blokade smatram ozbiljnim pokazateljem slabosti sustava upravljanja. One potvrđuju da u BiH nije problem samo vanjski udar nego i unutarnja institucionalna fragmentacija. A kada se vanjska kriza i unutarnja blokada spoje, posljedice su uvijek teže i dugotrajnije.

Kakve posljedice po građane može imati izostanak pravovremenih odluka?

Izostanak pravovremenih odluka u kriznim okolnostima gotovo uvijek ima višestruke negativne posljedice po građane. Prva i najizravnija posljedica je pad životnog standarda. Kada država ne reagira na rast cijena energenata, hrane i osnovnih usluga, građani su prepušteni tržištu koje u uvjetima nestabilnosti djeluje izrazito nepovoljno za one s manjim prihodima. U takvoj situaciji kućni budžeti pucaju upravo na onim stavkama koje su egzistencijalne: grijanje, gorivo, hrana, lijekovi i osnovne komunalije.

Druga posljedica je rast socijalne nejednakosti. Kriza nikada ne pogađa sve jednako. Oni koji imaju veće prihode, ušteđevinu ili imovinsku sigurnost lakše podnose razdoblja poskupljenja. Najteže stradaju umirovljenici, nezaposleni, obitelji s niskim primanjima i radnici čije plaće ne prate inflaciju. Ako država ne intervenira, razlike se dodatno produbljuju.

Treća posljedica je psihološka i društvena nesigurnost. Građani ne osjećaju samo financijski pritisak nego i gubitak povjerenja u sustav. Kada vide da institucije ne djeluju, raste osjećaj neizvjesnosti, straha i besperspektivnosti. To dugoročno može dovesti do društvene apatije, migracija, pa i šire destabilizacije.

U radu sam naglasio da krizni menadžment nije samo pitanje upravljanja troškovima ili rizicima u organizaciji, nego i pitanje očuvanja stabilnosti sustava. Ako nema pravodobnog odgovora, kriza se širi iz ekonomskog u socijalni i politički prostor. Tako energetski i inflacijski problem postaje i problem povjerenja, legitimnosti institucija i ukupne društvene kohezije.

Dodatno, izostanak pravodobnih odluka često znači i veće troškove kasnije. Ono što se moglo ublažiti ranijom intervencijom, kasnije zahtijeva skuplje i radikalnije mjere. Drugim riječima, kašnjenje nije neutralno – ono povećava štetu.

Zato smatram da pravovremene odluke u krizama nisu luksuz nego obveza. Država mora djelovati prije nego što negativni trendovi potpuno zahvate društvo. Ako to ne učini, građani snose dvostruki teret: teret vanjske krize i teret unutarnje institucionalne pasivnosti. A upravo je ta kombinacija najopasnija za dugoročnu stabilnost svakog društva.

Koliko političke blokade usporavaju ekonomski oporavak i stabilnost zemlje?

Političke blokade usporavaju ekonomski oporavak više nego što se to na prvi pogled čini, jer njihov učinak nije samo u odgađanju pojedinačnih odluka nego u stvaranju trajne institucionalne neizvjesnosti. Gospodarstvo ne funkcionira samo na temelju novca, tržišta i resursa, nego i na temelju povjerenja, predvidivosti i sposobnosti sustava da reagira. Kada toga nema, usporava se i oporavak i razvoj.

Prvo, političke blokade odgađaju konkretne mjere koje bi mogle ublažiti krizu. To znači da građani i poduzeća duže snose pune troškove energetskih i inflacijskih udara. Drugo, blokade demotiviraju investicije. Nitko ozbiljan ne želi ulagati u okruženje u kojem se ne zna mogu li institucije pravodobno donijeti nužne odluke. Treće, blokade povećavaju reputacijski rizik države na međunarodnoj razini, jer pokazuju slabost upravljačkog sustava.

U radu sam ukazao da krizni menadžment mora biti integriran, proaktivan i koordiniran. Ako organizacija nema jasnu raspodjelu odgovornosti i učinkovite procedure, reagira stihijski. Isto vrijedi i za državu. Politička blokada je zapravo oblik institucionalne nefunkcionalnosti koji onemogućava racionalan i brz odgovor na promjene u okruženju.

To posebno pogađa male i osjetljive ekonomije poput BiH, koje su već izrazito izložene vanjskim šokovima. Kada se uz vanjsku ovisnost doda unutarnja politička paraliza, zemlja gubi sposobnost samostalnog ublažavanja udara. U tom slučaju ne kasni samo ekonomski oporavak nego se slabi i ukupna stabilnost sustava.

Političke blokade također proizvode negativne društvene učinke: rast nepovjerenja, frustracije i osjećaja da javni interes nije prioritet. To dugoročno slabi socijalnu koheziju, a bez nje nema ni stabilnog razvoja.

Stoga bih rekao da političke blokade djeluju kao multiplikator krize. One ne stvaraju nužno izvorni ekonomski šok, ali znatno pojačavaju njegove posljedice. Zemlja koja ne može donositi odluke u kriznim trenucima ne samo da sporije izlazi iz problema nego i ulazi u svaki novi problem slabija nego prije.

Zato je prevladavanje političkih blokada ne samo političko nego i ekonomsko pitanje. Bez funkcionalnih institucija nema ni ozbiljne ekonomske otpornosti, a bez otpornosti nema ni stabilnog oporavka u svijetu koji je sve neizvjesniji.

Što bi BiH trebala učiniti kako bi smanjila ovisnost o vanjskim energetskim šokovima?

Bosna i Hercegovina bi, prije svega, trebala prestati razmišljati o energetici isključivokao o tehničkom ili komercijalnom pitanju, a početi je tretirati kao strateško pitanje nacionalne ekonomske sigurnosti. Vanjski energetski šokovi pokazuju da je svaka zemlja koja previše ovisi o uvozu i ograničenom broju dobavnih pravaca izložena ozbiljnim rizicima. Zbog toga je prvi korak izrada dugoročne, operativne i provedive strategije energetske otpornosti.

To konkretno znači nekoliko stvari. Prvo, nužna je diverzifikacija izvora energije. BiH ne smije ovisiti o jednom modelu opskrbe niti o uskom krugu vanjskih dobavljača. Drugo, potrebno je ulagati u domaće energetske kapacitete gdje je to ekonomski i okolišno održivo, uključujući modernizaciju postojećih sustava i razvoj novih izvora. Treće, važno je razvijati infrastrukturu skladištenja i strateških rezervi, jer otpornost ne proizlazi samo iz proizvodnje, nego i iz sposobnosti da se premoste kratkoročni poremećaji.

U radu sam naglasio važnost kriznih planova, matrice rizika i scenarijskog planiranja. To vrijedi i na razini države. BiH treba izraditi matricu ključnih energetskih rizika: što se događa ako dođe do rasta cijena, ako se prekine određeni pravac opskrbe, ako se dogodi regionalni logistički zastoj ili ako se poveća pritisak na industriju i kućanstva. Bez takve analize, svaka reakcija bit će zakašnjela.

Također je važno povećati energetsku učinkovitost. Zemlja koja troši manje energije po jedinici proizvodnje ili kućanske potrošnje manje je ranjiva na cjenovne udare. Dakle, otpornost se ne gradi samo na strani ponude, nego i na strani racionalnije potrošnje.

Osim toga, potrebna je bolja koordinacija između institucija, regulatora, gospodarstva i stručne zajednice. Energetska sigurnost ne može biti prepuštena parcijalnim i sporadičnim odlukama.

Drugim riječima, BiH mora prijeći iz reaktivnog u proaktivni model. Ako ne razvije vlastite mehanizme otpornosti, svaki vanjski poremećaj nastavit će se prelijevati na gospodarstvo i građane s punom snagom. U suvremenim uvjetima to više nije pitanje izbora, nego pitanje elementarne odgovornosti prema društvu i budućem razvoju zemlje.

Koliko je važna energetska neovisnost u kontekstu budućih kriza?

Energetska neovisnost je u kontekstu budućih kriza jedna od ključnih pretpostavki stabilnosti, i to ne samo gospodarske nego i političke i socijalne. Naravno, u današnjem globalno povezanom svijetu potpuna energetska neovisnost rijetko je realna. Međutim, stupanj energetske samostalnosti i diverzifikacije izravno određuje koliko je neka zemlja ili organizacija ranjiva kada dođe do poremećaja na međunarodnim tržištima.

U radu sam pokazao da geopolitičke napetosti i rast cijena energenata proizvode lančane učinke na inflaciju, opskrbne lance, cijene hrane i ukupnu organizacijsku otpornost. Ako zemlja nema dovoljno vlastitih kapaciteta, rezervi i alternativnih izvora, tada svaki vanjski šok neposredno udara na cijelo gospodarstvo. U tom smislu energetska neovisnost nije samo pitanje opskrbe, nego pitanje ukupne otpornosti sustava.

Važnost energetske neovisnosti ogleda se u nekoliko razina. Prvo, ona smanjuje izloženost cjenovnim šokovima. Drugo, povećava predvidivost i sigurnost planiranja za poduzeća i kućanstva. Treće, jača pregovaračku poziciju države u međunarodnim odnosima, jer ovisna zemlja uvijek ima manji manevarski prostor.

Važno je naglasiti da energetska neovisnost ne znači zatvaranje, nego pametnu kombinaciju domaćih kapaciteta, raznovrsnih izvora i fleksibilnih dobavnih pravaca. To uključuje ulaganje u infrastrukturu, obnovljive i konvencionalne izvore gdje su održivi, energetsku učinkovitost i razvoj kriznih planova za izvanredne situacije.

Također, energetska neovisnost ima snažnu socijalnu dimenziju. Zemlja koja može stabilnije upravljati energijom lakše štiti građane od naglih udara na cijene grijanja, goriva i osnovnih potrepština. U suprotnom, energetska ranjivost vrlo brzo postaje socijalna ranjivost.

Dakle, energetska neovisnost nije apsolutna kategorija, nego strateški cilj povećanja otpornosti. Što je veći stupanj samostalnosti i raznolikosti, to je manja izloženost budućim krizama. U svijetu u kojem su geopolitički poremećaji sve češći, energetska sigurnost više nije sporedna tema. Ona je jedan od temelja održivog razvoja, stabilnosti institucija i zaštite životnog standarda građana.

Koje strukturne reforme smatrate nužnima za otpornije gospodarstvo?

Otpornije gospodarstvo ne može se izgraditi samo kratkoročnim intervencijama, nego zahtijeva ozbiljne strukturne reforme koje povećavaju sposobnost prilagodbe na vanjske šokove. Prva i možda najvažnija reforma odnosi se na jačanje institucionalne funkcionalnosti. Bez učinkovitih institucija nema ni kvalitetnog kriznog menadžmenta, ni pravodobnih odluka, ni dosljedne provedbe mjera. U krizama se uvijek pokazuje koliko je sustav sposoban koordinirati odgovor, a ne samo deklarativno govoriti o reformama.

Drugo, nužna je reforma energetskog i infrastrukturnog sustava. To uključuje diverzifikaciju izvora energije, ulaganje u modernizaciju mreža, povećanje skladišnih kapaciteta i jačanje energetske učinkovitosti. U radu sam naglasio da su energetski šokovi jedan od glavnih generatora inflacije i ekonomskih poremećaja, pa je logično da otpornost počinje upravo ovdje.

Treće, potrebno je jačati otpornost opskrbnih lanaca. Gospodarstvo koje ovisi o uskom krugu dobavljača ili jednom dominantnom pravcu opskrbe uvijek je ranjivo. Zato su važni alternativni dobavni pravci, razvoj domaćih kapaciteta gdje je to moguće i bolje upravljanje zalihama.

Četvrta reforma odnosi se na fiskalnu i poreznu fleksibilnost. Sustav mora imati mogućnost brze prilagodbe u izvanrednim okolnostima, bilo kroz ciljane potpore, porezna rasterećenja ili zaštitu osnovnih proizvoda. To ne znači odustajanje od fiskalne discipline, nego stvaranje prostora za inteligentno krizno djelovanje.

Peta važna reforma jest jačanje analitičkih i upravljačkih kapaciteta u javnom i privatnom sektoru. U radu sam istaknuo važnost matrice rizika, scenarijskog planiranja i kvantitativnih modela. Odluke se ne smiju donositi samo politički ili intuitivno, nego na temelju podataka, procjena i jasno definiranih prioriteta.

Na kraju, nužno je jačati ljudski kapital i upravljačku kulturu. Organizacije i institucije moraju razvijati kulturu pripreme, odgovornosti i učenja iz kriza. To znači edukaciju, testiranje planova i kontinuirano unapređenje sustava.

Dakle, otpornije gospodarstvo gradi se kroz reforme institucija, energetike, opskrbnih lanaca, fiskalne politike i upravljačkih sposobnosti. Sve su te komponente povezane. Ako izostane samo jedna, cijeli sustav ostaje ranjiv. A u današnjim uvjetima ranjivost više nije iznimka, nego stalni izazov kojem se mora odgovoriti sustavno i dugoročno.

Možete li ukratko predstaviti ključne zaključke svog međunarodnog rada?

Ključni zaključci mog rada mogu se sažeti u nekoliko temeljnih poruka. Prva je da suvremeno poslovno i institucionalno okruženje više ne karakterizira stabilnost, nego trajna neizvjesnost. Krize različite prirode – geopolitičke, energetske, inflatorne, logističke i društvene – više nisu iznimka, nego sastavni dio stvarnosti u kojoj organizacije i države djeluju. Upravo zato krizni menadžment mora postati sastavni dio strateškog upravljanja, a ne ad hoc reakcija kada problem već eskalira.

Drugi ključni zaključak jest da geopolitički sukobi, osobito na Bliskom istoku, imaju snažan i brz utjecaj na globalnu ekonomiju kroz tržište energenata. Rast cijena nafte iplina djeluje kao inicijalni šok koji se prelijeva na inflaciju, proizvodne troškove, transport, cijene hrane i ukupnu stabilnost poslovanja. Drugim riječima, energija je danas i gospodarska i sigurnosna kategorija.

Treći zaključak odnosi se na važnost kriznih planova, matrice rizika i scenarijskog planiranja. Organizacije koje unaprijed identificiraju ključne rizike, procjenjuju njihov utjecaj i razvijaju operativne odgovore imaju veću sposobnost prilagodbe i bržeg oporavka. Bez takvog strukturiranog pristupa reakcije su najčešće stihijske i skuplje.

Četvrti zaključak jest da interna revizija u suvremenim uvjetima mora imati širu ulogu od tradicionalne kontrole. Ona treba djelovati kao strateški partner menadžmentu, prepoznavati sistemske slabosti, procjenjivati spremnost organizacije i predlagati poboljšanja.

Peti zaključak proizlazi iz empirijskog dijela rada. Regresijska analiza pokazuje snažnu pozitivnu vezu između cijene nafte i inflacije. Time se kvantitativno potvrđuje da energetski šokovi imaju ozbiljne makroekonomske posljedice. Takvi nalazi mogu pomoći organizacijama i institucijama da na vrijeme prepoznaju trendove i planiraju odgovor.

Na kraju, rad predlaže integrirani model kriznog menadžmenta koji uključuje identifikaciju rizika, procjenu, odgovor i oporavak. Ključna poruka rada glasi: otpornost se ne gradi u trenutku krize, nego mnogo ranije – kroz pripremu, jasne procedure, analitičke alate i sposobnost prilagodbe. Upravo ta spremnost čini razliku između sustava koji krizu samo preživljavaju i onih koji iz nje izlaze jači.

Na koji način vaš rad doprinosi razumijevanju aktualne krize?

Moj rad doprinosi razumijevanju aktualne krize na tri povezane razine: teorijskoj, analitičkoj i praktičnoj. Na teorijskoj razini rad pokazuje da se suvremene krize više ne mogu tumačiti kao izolirani događaji. Energetski poremećaji, geopolitičke napetosti, inflacija, prekidi opskrbnih lanaca i društveni pritisci dio su jedne međusobno povezane strukture rizika. To je važno jer se u javnosti često raspravlja o pojedinačnim posljedicama, a zanemaruje šira logika njihova nastanka i širenja.

Na analitičkoj razini rad nastoji objasniti mehanizam prijenosa krize. Poseban naglasak stavljen je na energente kao ključni prijenosni kanal. Kada rastu cijene nafte i plina, taj rast ne ostaje ograničen na energetski sektor nego se prelijeva na proizvodnju, transport, cijene hrane, profitabilnost poduzeća i realne prihode građana. Empirijski dio rada, kroz regresijsku analizu odnosa cijene nafte i inflacije, dodatno potvrđuje da se ne radi samo o intuitivnoj pretpostavci, nego o mjerljivom i snažnom odnosu.

Na praktičnoj razini rad doprinosi time što ne ostaje na dijagnozi problema, nego predlaže alate za upravljanje krizom. To su krizni strateški planovi, matrica rizika, scenarijsko planiranje i integrirani model kriznog menadžmenta. Drugim riječima, rad ne govori samo što se događa nego i kako se organizacije i institucije mogu pripremiti, reagirati i oporaviti.

Smatram da je upravo to njegova posebna vrijednost. Aktualna kriza nije samo pitanje interpretacije dnevnih događaja, nego pitanje izgradnje sposobnosti sustava da podnese neizvjesnost. Ako razumijemo međusobnu povezanost geopolitičkih odluka, energetskih šokova i inflacijskih posljedica, tada možemo kvalitetnije planirati i racionalnije raspoređivati resurse.

Rad također naglašava važnost proaktivnog pristupa. Mnoge organizacije i države reagiraju tek kada kriza već izazove pun učinak. Ja zastupam suprotan pristup: potrebno je identificirati rizike na vrijeme, razviti scenarije i testirati spremnost sustava.

Dakle, doprinos rada vidim u tome što povezuje uzroke, posljedice i modele odgovora. On pomaže da aktualnu krizu ne promatramo samo kao niz nepovezanih šokova, nego kao složeni sustav rizika koji zahtijeva ozbiljan, integriran i strateški odgovor.

Koje konkretne preporuke iz vašeg istraživanja bi vlasti u BiH trebale odmah razmotriti?

Iz mog istraživanja proizlazi nekoliko vrlo konkretnih preporuka koje bi vlasti u Bosni i Hercegovini trebale razmotriti bez odgađanja. Prva preporuka jest uspostava operativnog kriznog okvira na državnoj i entitetskoj razini koji bi uključivao kontinuirano praćenje geopolitičkih i ekonomskih rizika, jasnu koordinaciju institucija te unaprijed definirane protokole djelovanja. Krize se ne smiju dočekivati bez plana.

Druga preporuka je izrada nacionalne matrice ključnih rizika. U radu sam pokazao koliko je važno klasificirati rizike prema vjerojatnosti i intenzitetu posljedica. U slučaju BiH prioritetni rizici su rast cijena energenata, prekidi opskrbnih lanaca, inflacija i rast cijena hrane. Kada se takvi rizici jasno mapiraju, institucije mogu racionalnije usmjeravati resurse i reagirati prije nego što posljedice eskaliraju.

Treća preporuka odnosi se na hitne mjere ublažavanja udara na građane, posebno kroz fiskalnu i poreznu prilagodbu osnovnih energenata i životnih proizvoda. U uvjetima snažnog inflacijskog udara država mora imati kapacitet privremeno smanjiti teret na najosjetljivijim točkama sustava.

Četvrta preporuka je razvoj robnih i energetskih rezervi te alternativnih dobavnih pravaca. Otpornost ne proizlazi samo iz tržišnog optimizma nego iz stvarne sposobnosti da se prežive poremećaji u opskrbi. Peta preporuka je povećanje energetske učinkovitosti i dugoročna diverzifikacija izvora energije, kako bi se smanjila ranjivost na vanjske šokove.

Šesta preporuka odnosi se na jačanje analitičkih kapaciteta u javnim institucijama. U radu sam posebno istaknuo važnost kvantitativnih modela i empirijskih pokazatelja. Odluke ne bi smjele biti isključivo političke, nego temeljene na procjenama, podacima i scenarijima.

Sedma preporuka je uključivanje interne revizije i neovisnih stručnih tijela u procjenu spremnosti institucija i javnih sustava na krizne situacije. Bez objektivne procjene slabosti teško je graditi otpornost.

Dakle, moja poruka vlastima BiH je jasna: ne čekati da kriza prođe sama od sebe. Potrebni su krizni planovi, analitički alati, fiskalna fleksibilnost, jačanje rezervi i koordinirano djelovanje. Kriza nije vrijeme za improvizaciju, nego za odlučno i stručno upravljanje. Upravo od toga ovisi koliko će društvo i gospodarstvo biti zaštićeni u narednom razdoblju.

Što biste poručili građanima koji se suočavaju s rastom troškova života?

Građanima bih prije svega poručio da je važno ostati priseban, informiran i svjestan da se ne suočavaju s osobnim neuspjehom, nego s posljedicama vrlo složenih globalnih i domaćih poremećaja. Rast troškova života nije rezultat pojedinačnih pogrešaka građana, nego posljedica krize koja je zahvatila energente, opskrbne lance, cijene hrane i ukupno gospodarstvo. To je važno reći, jer u krizama često raste osjećaj osobne nemoći i bespomoćnosti.

Drugo, važno je racionalno upravljati kućnim budžetom i davati prednost osnovnim životnim potrebama. U nesigurnim vremenima planiranje troškova, smanjenje nepotrebnih izdataka i pažljivije praćenje cijena mogu pomoći da se ublaže najteži udari. To nije lako i ne treba idealizirati individualnu prilagodbu, ali određena razina financijske discipline može biti važna.

Treće, građani trebaju zahtijevati odgovornost i konkretne mjere od institucija. Kriza ne smije biti izgovor za pasivnost. Država postoji upravo zato da u ovakvim trenucima zaštiti javni interes, osobito najugroženije. Glas građana važan je kako bi politički sustav shvatio da se problemi ne mogu ignorirati.

U radu sam naglasio da krize ne pogađaju samo tržišta i organizacije nego i društvenu stabilnost i povjerenje. Zato građanima poručujem da je važno čuvati i međusobnu solidarnost. U kriznim razdobljima zajednica, obitelj i lokalna podrška često imaju veću važnost nego u stabilnim vremenima. Posebnu pažnju treba posvetiti starijima, bolesnima, umirovljenicima i obiteljima s niskim prihodima.

Također, važno je razlikovati informacije od dezinformacija. U vremenima krize šire se glasine, panika i osjećaj bezizlaznosti. Zato građani trebaju pratiti provjerene izvore i izbjegavati donošenje odluka pod utjecajem straha.

Na kraju, moja poruka je da se ovakve krize mogu ublažiti ako postoje razboritost, odgovornost i zajednički pritisak na institucije da rade svoj posao. Nije lako, ali nije ni bezizlazno. Krize prolaze, ali razlika između teškog i podnošljivog razdoblja često ovisi o tome koliko smo kao društvo organizirani, solidarni i spremni zahtijevati ozbiljno upravljanje problemima.

Ima li razloga za optimizam u ovako složenoj situaciji?

Da, razloga za optimizam ima, ali taj optimizam ne smije biti naivan niti pasivan. Ne temeljim ga na uvjerenju da će se problemi riješiti sami od sebe, nego na činjenici da su krize, koliko god bile teške, ujedno i trenutci u kojima društva, institucije i organizacije najjasnije vide svoje slabosti i svoje mogućnosti za promjenu. Upravo zato kriza može biti i prijetnja i prilika.

Razlog za umjereni optimizam leži u tome što suvremeni sustavi ipak raspolažu znanjem, alatima i iskustvima koja ranije generacije nisu imale u istoj mjeri. Danas znamo više o upravljanju rizicima, imamo razvijene modele kriznog menadžmenta, scenarijsko planiranje, analitičke metode i mogućnost brže razmjene informacija. U radu sam upravo to nastojao pokazati – da kriza ne mora nužno voditi u kaos ako postoji strukturiran pristup upravljanju.

Drugi razlog za optimizam je to što svaka velika kriza ubrzava svijest o potrebi reformi. Energetski i geopolitički šokovi jasno su pokazali da se više ne može živjeti na pretpostavci trajne stabilnosti. To može potaknuti ozbiljnije promišljanje o energetskoj otpornosti, institucionalnoj funkcionalnosti, zaštiti opskrbnih lanaca i ulozi države u zaštiti javnog interesa.

Treći razlog je ljudska i organizacijska sposobnost prilagodbe. Povijest pokazuje da društva često upravo pod pritiskom razvijaju rješenja koja u mirnijim vremenima odgađaju. Organizacije koje uče iz krize mogu postati otpornije, učinkovitije i konkurentnije nego prije.

Naravno, optimizam nije opravdan ako ostane samo na riječima. On mora biti povezan s djelovanjem: s boljim kriznim planovima, odgovornijim institucijama, jačanjem analitičkih kapaciteta i konkretnim mjerama zaštite građana. Bez toga optimizam postaje puka retorika.

Dakle, da – razloga za optimizam ima, ali samo ako ga shvatimo kao poziv na ozbiljan rad, a ne kao utjehu bez sadržaja. Kriza nas prisiljava da budemo odgovorniji, organiziraniji i dugoročnije usmjereni. Ako iz toga izvučemo pouke, moguće je da iz ove složene situacije izađemo ne samo s manjom štetom nego i s jasnijom vizijom kako graditi otpornije društvo i gospodarstvo. Upravo u toj mogućnosti vidim stvarni razlog za optimizam.

(Magazin Student)