Bosna i Hercegovina već tri desetljeća stoji na raskrižju između prošlosti koja je neispričana i budućnosti koja je neizvjesna. U tom prostoru između želja i realnosti, fikcije i tri istine, između političkih obećanja i društvenih potreba, postavlja se ključno pitanje: kamo zapravo ide Bosna i Hercegovina? Politička paraliza je trajno stanje Bosne i Hercegovine.
Politički sustav Bosne i Hercegovine u Daytonu zamišljen kao kompromis, prerastao je u mehanizam blokada. Umjesto da bude okvir za stabilnost i blagostanje triju naroda, postao je poligon za beskrajna nadmudrivanja, etnička nadmetanja i institucionalne zastoje. Građani, osobito mlade obitelji željne života i prosperiteta postaju umorne od stalnih kriza, sve češće odlaze, a oni koji ostaju žive u atmosferi neizvjesnosti koju svojim djelovanjem podgrijavaju i desetljećima održavaju vlasti u tri nacionalna tora.
Dok se političari u tobožnjoj brizi za vitalne nacionalne interese bave sami sobom, gospodarstvo stagnira. Investicije su rijetke, administrativne prepreke brojne, a korupcija duboko ukorijenjena i iz dana u dan izjeda bosanskohercegovačko društvo poput najgoreg karcinoma. Mladi, obrazovani i ambiciozni odlaze iz Bosne i Hercegovine u potrazi za prilikama koje im njihova domovina ne može pružiti, a sve zaslugom isluženih političara koji svoje korijene vuku iz starog jugokomunističkog sustava. Time Bosna i Hercegovina gubi svoj najvrjedniji resurs – mlade ljude. Bosanskohercegovačko društvo se nalazi između neke vrste apatije i otpora. Duboko je podijeljeno, ali ne samo etnički. Podijeljeno je i na one koji su se pomirili sa statusom quo i one koji još vjeruju da promjena dolazi odozdo. Civilno društvo, iako često marginalizirano, ostaje jedan od rijetkih izvora nade. Djelovanje civilnog društva pokazuje i dokazuje da postoji energija koja može pokrenuti pozitivne procese. U Bosni i Hercegovini pješčani sat curi tako brzo da mladi ljudi očekuju dokaz njegovog djelovanja na predstojećim izborima. Bez toga dokaza neminovno je novo curenje potentnog, mladog i obrazovanog stanovništva u inozemstvo.
Europske integracije predstavljaju jedini dugoročno održivi okvir za stabilnost i razvoj bosanskohercegovačkog društva. No, pitanje je je li to stvarni cilj političkih elita, ili samo zgodna retorika.
Bez istinskih reformi, bez vladavine prava, bez iskrene borbe protiv korupcije i bez određene vrste lustracije isluženih kadrova koji svoje članstvo u strankama vuku još iz Saveza Komunista Bosne i Hercegovine europski put ostat će samo daleka vizija. Bosna i Hercegovina može naprijed, ali samo ako se okrene prema odgovornosti, znanju i modernim vrijednostima. Može postati uspješna, ali tek kada prestane biti talac vlastitih podjela i isluženih političara. Bosna i Hercegovina može biti dom prosperiteta, ali samo ako građani, pri tome misleći prvenstveno na mlade, preuzmu aktivnu ulogu u oblikovanju budućnosti.
Stara latinski izreka kaže: „Quae civitas voluntatem iuventutis non audit, futurum suum perdit”.
U prijevodu na Hrvatski jezik: “Država koja ne sluša volju mladih, gubi svoju budućnost”.
Pitanje quo vadis nije samo pitanje države, to je pitanje svakog pojedinca. Budućnost Bosne i Hercegovine ovisit će o tome hoće li njezini ljudi na predstojećim izborima 2026. izabrati put hrabrosti, promjene i zajedničkog napretka?
prof. dr. Gordan Radić / OTPOR.Media
