Ramiz Pandur iako u poodmaklim godinama još uvijek pokazuje vitalitet i svakodnevno stvara umjetničke slike na plemenitom metalu u svom ateljeu. Član je udruženja primjenjenih umjetnika BiH, a prošle godine je dobio zahvalicu od ULUPU BiH za pola vijeka aktivnog članstva.

Pripada specifičnoj mostarskoj školi umjetnika koji stvaraju slike tehnikom bareljefa u bakru, i on je jedini zastupnik tehnike bojbak,  odnosno kolorisanja površina. Za mostar.live Pandur je napravio svojevrsnu retrospektivu umjetničkog djelovanja.

– Poštovani gospodine Pandur, da li se sjećate Vaših početaka bavljenja ovom granom likovne umjetnosti i kako je nastala ideja da krenete u svojevrsnu avanturu obrade metala?

– Teško mi je sve to povezati. Ideja je potekla od slikara Mirka Kujačića i Kerima Ćišića, direktora Starog grada (Agencije Stari grad op.a.). Oni su praktično presudili. Još u školi sam pokazivao naklonost za sklikarstvo. Poznati novinar Šefko Pašić je takođe kumovao tome jer je rekao novinaru Refiku Hamziću da pripazi na mene pošto je uvidjeo da posjedujem talenat. Refik je odmah reagovao i napisao dobar tekst o meni u zagrebačkoj “Areni” tako da su se vrata počela polako otvarati.

Kako ste došli do ateljea i gdje se nalazio?

– I u tom slučaju presudnu ulogu su odigrali Mirko Kujačić i Kerim Ćišić jer su mi dali jedan prostor u Kujundžiluku koji je bio u vrlo lošem stanju. Nije bilo prozora niti poda, tako da sam morao sve sam obnoviti, ali radost zbog obezbjeđenja radnog prostora bila je zaista velika. Jedno vrijeme oslobodili su me plaćanja i time mi olakšali prve dane zbog ulaganja u obnovu. Zamislite kako sam se snalazio u neimaštini. Pravio sam pod od sakupljenih kištra za voće i sjećam se da je jedna Njemica propala u podrum mog ateljea  jer je sve to bila improvizacija.

Kako su turisti reagovali na vaše radove?

– Oni se , a posebno Nijemci, koji su bili najbrojniji posjetioci, većinom bave industrijom . Rijetko gdje na turističkim putovanjima nailaze na originalna ručno rađena djela, tako da su bili oduševljeni. Priznajem da su mi i oni davali dosta ideja šta da radim jer ja još nisam bio razvio umjetnički pristup u rješavanju slike. Bilo je i stranih profesora koji su mi vrlo dobronamjerno davali savjete kako da se posvetim pravoj umjetnosti, premda su neki hvalili moj rad i preporučivali da tako nastavim.

Kao što se kuća gradi od temelja tako sam i ja počinjao.

Koji su bili motivi Vaših radova prvih godina i šta je posebno na Vas uticalo da ih prenosite na bakar?

– Dok nisam bio potpuno formiran kao umjetnik normalno je da sam motivski najviše zastupao Stari most jer mi ga svi volimo, a s druge strane i pogled iz mog ateljea je uvijek bio usmjeren prema mostu kao inspiraciji jer je on sam, ne samo arhitektonsko, nego i umjetničko djelo. Zatim sam se bavio suvenirima, servisima, demirlijama, nakitom za žene, upravo s onim što su turisti najviše tražili.

Na vašim radovima vrlo često su kao motivi zastupljene figure sa stilizovanim narodnim nošnjama u kolu.

–To je posebna priča. To je odraz mog temperamenta i života. Naime, ja sam uživao u muzici i igri odnosno plesu. Svirao sam “primu” u RKUD Abrašević na Mejdanu kod nastavnika Hapa, zatim sam prešao na sedefli sremski brač i konačno sam počeo igrati folklor u prostorijama koje su se nalazile u Šantićevoj ulici.

Preporučili su me da pređem u beogradsko Kolo ali ja nisam mogao napustiti Mostar u koga sam bio jako zaljubljen, kao što su i svi pravi Mostarci. To su razlozi što se i na današnjim radovima često pojavljuju motivi figura u kolu. Pored igre u kolu jako sam volio hvatati i slušati ptice tako da se one često pojavljuju na radovima. Uopšteno jako volim prirodu i sve što ona sadrži, što me posebno inspiriše prilikom vizuelizacije osjećaja.

Realizovali ste na desetine izložbi kod nas i u Evropi i postali ste veoma cijenjen i popularan umjetnik specifičnog stila i likovnog rukopisa prepoznatljivog po prakticiranju bojbaka. Koje biste izložbe izdvojili?

– Prvo sam imao samostalne izložbe u Mostaru, Jablanici , Konjicu, Sarajevu i dalje. Sve je išlo ustaljenim tokom a zatim sam se predstavio poklonicima umjetnosti u Njemačkoj, Italiji, Španiji, Francuskoj, Austriji…

Na Kongresu primjenjenih umjetnika iz cijelog svijeta u Beču (UWWC), nastupilo nas je preko 1600. Pozvan sam da prezentujem svoje radove na zajedničkoj kolektivnoj izložbi i demonstriram moju tehniku bojbak.

Pripremio sam se dobro a predstavio sam se sa 12 radova koje su oni aranžirali na postavci. Poznati galerista i umjetnik Salvaro se maksimalno založio da se moji radovi opreme i postave u galeriji. Do mene je izložio profesor Molnari iz Pariza koji je takođe izlagao radove u metalu tako da se pokazala izvjesna konkurencija.

Upozorio me da će mi nestati jedan rad i to se zaista desilo već sutradan. Prilikom moje demonstracije izložba je zatvorena za javnost i napravljene su tribine za izlagače koji su pratili moju demonstraciju. Doživio sam veliki aplauz od umjetnika.

Život donosi i neugodne događaje, zar ne?.

–Imam vrlo loše iskustvo vezano za poziv za učešće na Tajlandu. Oni su poziv poslali na moje ime na adresu u Beograd gdje se nalazio centar Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije. Oni meni nisu poslali taj poziv nego su umjesto mene poslali dva svoja slikara. Bez obzira na sve, Tajlađani su nakon tog saznanja urgirali da ipak i ja dođem i da oni stoje iza mog dolaska. Međutim, sve je već bilo kasno za putovanje.

Ipak nakon toga uslijedilo je jedno značajno priznanje. Organizatori respektabilnog takmičenja na jugioslovenskom nivou Sinjska alka su vam povjerili vrlo delikatan i odgovoran zadatak kojeg ste prihvatili. Kako ste riješili tu ponudu?

–U moj atelje ulazi poznati glumac Narodnog pozorišta Ante Vican a sa njim grupa meni nepoznatih ljudi. Pokazuju novine sa mojom slikom pitajući me da li sam to ja. Primio sam ih a oni su u stvari bili članovi delegacije iz Sinja nudeći mi da uradim kompletnu opremu za njihovo takmičenje Sinjsku alku. Napravio sam uzorke i oni su ponovo došli u Mostar izražavajući divljenje za urađene primjerke što je presudilo da umjesto ranije predviđenih stotinu uradim dvjesto kompleta. Redovno su dolazili i pratili izradu da bi im porudžbinu uručio u Sinju gdje su me dočekali sa svim počastima. Bio je to nezaboravan doživljaj. Ne znam da li još uvijek koriste tu opremu napravljenu od posrebrenog bakra.

Prošle godine ste dobili zahvalnicu za pola vijeka članstva u ULUPU BiH.

– Nekada je bilo sve drugačije. Sječam se da smo čitavu izložbu Collegium artisticum poklonili muzeju na Cetinju. Postojala je kolegijalnost, poštivanje i uvažavanje. U nekoliko navrata sam osvajao nagrade. Bio sam aktivan član i sjećam se da sam bio domaćin jugoslovenkse ekipe za nastup u Beču. Učešće su uzeli umjetnici iz svih tadašnjih republika. Sjećam se da smo birali najbolje za prezentaciju naše umjetnosti između 400 slajdova. Moje slajdove sa muzičkom podlogom izvrsno je uradio Sejo Džabić, tadašnji direktor Turističke zajednice Mostar.

Ove godine ste se na godišnjoj tradicionalnoj izložbi Collegium artisticum povodom Dana Sarajeva predstavili sa djelom Kosmički prasak. Šta je za vas predstvljao ovaj nastup?

– Ovo je možda oproštajna izložba, premda sam već u Sarajevu prije par dana upravo na toj izložbi dobio ideju šta ću uraditi za iduću godinu. Na otvorenju te izložbe sam vidjeo da nema više umjetnika moje generacije, da mladi dolaze i stvaraju potpuno drugačije umjetnine. Smjena je generacija što je sasvim normalno. Smatram da u Mostaru nema niko osječaj za nas aformisane umjetnike. Njima je, po svemu što pokazuju, najvažnija kirija. Niko ne štiti umjetnike i to nije dobar znak.

Razgovarao: Šemsudin Zlatko Serdarević

–

–

–