Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a, bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni…)
Zastrašujuće je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda poćne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku…
Onda poćinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama… Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju…
… Ljeto je. Tamo nekih sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu. Žurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se laste u njen hladni zagrljaj. I, onda polako nizvodno, plivajući ili na šlaufu, pa kraj Orla, Silosa, kroz Trešajbe, kraj Pijeska, ispod Carinskag, Velike i Male spile, Titov most, Bunur, Stari most. Izlazimo na užarenu pržinu, zagrijavamo promrzle kosti i onda pješice nazad, u istu avanturu.
Možda pećine i ona opasna mjesta sa virovima i izvorima, i nisam poredao kako treba (a mnoge sam propustio, zaboravio, nažalost) ali mostove jesam. Njih je nemoguće pobrkati. A, treba im dodati i Lućki, i onaj na Čekrku, i Vojni, i Željeznički na ulasku i izlasku iz grada. Ti mostovi, svi, ne samo Stari, bili su na neki način sinonimi Mostara. Vezivali su te komore našeg srca, spajali obale i ljude, ćinili Mostar Mostarom. Nikada svoj grad nismo dijelili na lijevu i desnu obalu, obadvije su kucale zajedno, pa zar je neko čuo da može funkcionisati samo jedna polovina srca.
Mostovi su srušeni. Oni koji su ih rušili mislili su da tako ruše Mostar. Ali, Mostar na takav način nikada nije, niti će biti, srušen. Njega su srušili i rastočili na mnogo perfidniji način. Rastjerujući njegove žitelje. Mostar je sada: u Mostaru na lijevoj i desnoj obali, u Zagrebu i Beogradu, u Italiji, Njemačkoj, i Danskoj, u Švedskoj, Norveškoj, Holandiji, u Švicarskoj, Engleskoj i Americi, u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu… Tamo gdje su Mostarci.
Mostar je u onima koji će se, sutra, u njega vratiti, ali i u onima koji možda nikada neće. U onima kojima su sve, osim golog zivota, uzeli. Mostar im niko, niti ima pravo, niti može uzeti.
Istina (i nažalost) nikad više onog našeg Mostara. Uostalom, nikada više ništa i neće biti kao nekad. Nikad kao nekad. Ili možda ipak, nekad!?
“RUŽNO PAČE”
Uspomene krijepe, daju snagu i bole, do neprebola.
Ne znam zašto, ali sve češće su moje misli upućene mostarskim kafanama i to onima u kojima za stolom, ili ispod njega, ostade dobar komad života moje generacije, naše mladosti, naših nadanja i maštanja, osmijeha i suza, radosti i razočarenja…
Jedna od tih kafana je “Rondo”. Ovdje me, u Norveškoj, svaka drvena, niska kuća sa ravnim krovom (a ima ih, hvala bogu) podsjeća na tu kafanu. Bila je ostala poprilično sačuvana nakon žestokih bombardovanja prvih ratnih mjeseci. Sjećam se, bila je čitava, kada su sve muškarce s Avenije, Zgona, Rudnika, Strelčevine… u gluho doba noći silom dotjerali na Rondo radi mobilizacije.
Kafana je, tada, izgledala čitava. Poslije su je, čujem, namjerno srušili. Oni isti koji srušiše Stari most. Mirisala im je previše mostarski. A, kako i ne bi, kada je godinama bila stjecište svih generacija Mostara.
Ponosili smo se tim “ružnim pačetom” u najljepšem dijelu grada, okruženom stoljetnim platanima. Voljeli smo je, provodili dane sjedeći pred njom, dok je žestoko ljetno, mostarsko sunce asfalt topilo.
Sakupljali se tu i zajedno odlazili na utakmice “Rođenih”, a poslije slavili pobjedu, ili u čašama hladnog gemišta utapali tugu zbog poraza. Prve randese tu imali, prve simpatije tu sticali, posljednji momački dan tu slavili, častili povodom rađanja djeteta…
Doći u Mostar a ne popiti piće na “Rondou”, značilo je ne biti u Mostaru. Znali su to i Ivo Andrić, i Gustav Krklec, i Mak Dizdar, i Mika Antić… Kemo i Davorin su uz Mišu Marića tu jutra dočekivali. Ico Voljevica je svoje najbolje viceve i provale, zajedno sa Mehom Sefićem tu stvarao, a Vlado Puljić, Alija Kebo, Ivan Kordić i mnogi drugi pjesnici, baš tu svoje najbolje stihove napisali.
Mostarski boemi su tu počinjali “novi radni dan”, razbijajući mamurluk. Kafane “Rondo” više nema. Platani čuvaju mnoge tajne, mnoge ispričane i neispričane priče, pa i ovu posljednju – o rušenju. Oni su krunski svjedoci nekog buđenja.
Nadam se da zbog toga neće platiti glavom.
(Milan Anđelić, Norveška, 1999. godine)
