Prvi i najstariji nama poznati izvor u kome se spominje ova sahat-kula jeste zakladnica Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Ovaj legator je, između ostalog, odredio da se daju po tri akče dnevno sahačiji koji vodi brigu o satu na sahat-kuli u Mostaru i da se troši dnevno po jedna akča za ulje i drugo što je potrebno za održavanje sata na njoj. Na temelju navedenog podatka može se utvrditi da je ova sahat-kula sagrađena prije 1636. godine a, indirektno, i da je zadužbina Šarića.
Opisujući Mostar, Evlija Čelebija navodi da se u Kazaskoj čaršiji nalazi četverougaona sahat-kula i da se zvuk njezina zvona čuje iz daljine na tri sata hoda.
Sačuvala nam se jedna lijepa narodna pjesma u kojoj se govori o izgradnji ove kule i njenom osnivaču:
Zareče se Šarića kadunau mahali među hanumama:
“Jest tako mi dina i imana
i tako mi šehri ramazana,
sagradit ću mekteb i munaru
i veliki sahat u Mostaru,
nek se čuje preko Bišća ravna,
Velagića i Blagaja grada,
a da nije Bišine
čulo bi i Nevesinje.”
Na temelju ove pjesme može se zaključiti da je sahat-kulu sagradila neka Šarićka, tačnije rečeno kaduna Fatima Šarić, koja je vjerovatno bila supruga već spomenutog Ibrahima Šarića. Po predanju ista legatorka koja je podigla i jednu džamiju na Carini. Mostarski vezir Alija Rizvanbegović naručio je 1838. godine od dalmatinskog namjesnika u Zadru Lilienberga jedno zvono za ovu sahat-kulu, koje je bilo teško 468 funti (1 funta = 453,59 grama) i za koje je plaćeno 358,20 forinti.
Sat na kuli je do kraja turske vladavine otkucavao sate po alaturka vremenu. Od 1878. do 1892. godine ovaj sat je, po naredbi austrougarskih vlasti, navijan po alafranka vremenu. Gradska opština je, na molbu mještana, naredila 1892. godine da se sat navija i pokazuje sate po alaturka vremenu. Tako je bilo sve do 1926. godine kada je sat prestao raditi.
Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i upotrijebile ga u ratne svrhe pa je sat te godine prestao da radi. Brigu oko ovog sata vodio je jedno vrijeme Avdaga Bjelavac, sahačija iz Mostara (umro 1905. godine).
Bajram Bijedić, trgovac iz Mostara (umro 1928. godine), popravio je o svom trošku ovaj sat 1919. godine i doveo ga u ispravno stanje. Sat je radio sve do 1926. godine, kada je ponovo pokvaren i više nije popravljan.
Na tornju sahat-kule 1978. godine izvršeni su potrebni konzervatorsko-restauratorski radovi, a kasnije, prilikom otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, iz italijanskog grada Trebino nabavljen je veoma lijep sat i ugrađen na mjesto gdje je uvijek stajao sat.
U toku minulog rata sahat-kula je znatnije oštećena i to u potkupolnom dijelu gdje se nalazilo zvono.
(Hivzija Hasandedić revija MM)
