Sanja Bajgorić je neko sa kim možete uvijek pričati o rukometu. Jako duga i uspješna međunarodna igračka karijera, nadograđena je dugogodišnjim trenerskim radom, a koji je opet “podebljan” stručnim naučnim znanjem iz oblasti sporta. Njen rad priznat je i u EHF. Zbog toga razgovor sa našim trenerom prvo ćemo početi sa malom retrospektivom.

Iza Tebe je bogata igračka i trenerska karijera, da li postoji neki poseban segment karijere na koji si ponosna ?

– Pa sigurno da se može reći da je bila jako duga. Davno je to počelo na ovim mostarskim terenima i eto prošlo je 25 godina profesionalnog igranja rukometom kako u BiH, tako i van granica naše zemlje. Kako odrastate sve vam je u tom trenutku nešto posebno od prvog odlaska iz Mostara iz Lokomotive pa mnogih klubova. Ipak, nešto što ću pamtiti cijeli život je nastup za ratnu reprezentaciju BIH. To je bila ustvari prva ženska rukometna reprezentacija BiH kao samostalne države, sada već davne 1994. godine. Bilo je to u Varaždinu protiv reprezentacije Evrope. Svakako, tu su i one utakmice seniorske reprezentacije BiH u baražu za odlazak na Svetsko prvenstvo, prisjeća se Sanja.

Za one koji ne znaju podsjetit ćemo na sve klubove za koje je igrala Lokomotiva Mostar, Split (Hrvatska), Pula (Hrvatska), Labin (Hrvatska), Dalmatinka (Hrvatska), Siracusa (Italija), Pentapoli (Italija), Cassano Magnano (Italija), Conversano Bari (Italija), juniorska reprezentacija Jugslavije, seniorska reprezentacija BiH. Kratko je tu bila i epizoda u Radničkom iz Beograda. Treba podsjetiti i da su u vrijeme 80-ti i 90-tih mostarska Lokomotiva a posebno Radnički iz Beograda bili itekako ozbiljne klubovi ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji već i na europskoj sceni.

Vremena igračke karijere su prošla, kako je danas raditi u BiH rukometu ? Postoji li potencijala, šta predstavlja problem ?

– Ako se radi sa ljubavlju, nije problem. Bosna i Hercegovina je uvijek bila rasadnik talenata, vrhunskih rukometaša i rukometašica. Sa jedne strane, problem je u kvalitetnom radu u omladinskim školama. To vidim kao glavni nedostatak. Podjednako je to i u muškim i ženskim selekcijama. I sve to što ne uradite, ne naučite djecu imate kao produkt rezultata u seniorskim kategorijama.

Kako je raditi sa mladim, koliko su spremni na odricanje, koliko je potrebno da se napravi potentantan igrač ?

– Rad sa mladima po meni je najteži posao i smatram da sa njima trebaju da rade najiskusniji treneri. Igrač se ne postaje preko noći, postoji cijeli sistem rada koji se treba poklopiti. Vrijeme i to kvalitetno vrijeme provedeno na treningu stvara potentnog igraca, kojeg kasnije treba “brusiti”.

Vratimo se malo reprezentativnom rukometu. Unazad nekoliko godina prihvatila si se zajedno sa njih nekoliko izuzetno teškog posla stvaranja ženske rukometne reprezentacije.

Koliko si zadovoljna rezultatima ženske reprezentacije BIiH ? Šta možemo u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo ?

– Reprezentacija je jedna lijepa priča koju smo uspjeli ispričati svima onima koji vole rukomet. Jako sam sretna i zadovoljna rezultatom koji smo napravili u Tuzli i po meni to je početak jedne lijepe priče sa jednom generacijom djevojka koje prije svega su demonstrirale ogromno srce, volju i zelju. Prošli smo predkvalifikacije za Evropsko prvenstvo i sada nas čeka priprema za predstojeće utakmice. Nijedan protivnik nije loš, niko danas ne igra loš rukomet. Na nama je da se već od danas počnemo spremati za ono što nas očekuje na jesen i da nastojimo ostaviti srce na terenu i napraviti što bolji rezultat. Ja vjerujem u djevojke.

Iako bi mogli još dugo o rukometu, vratimo još se malo Veležu. Mnogo puta smo istakli najvažniji cilj omladinske škole je stvoriti obučenog i spremnog igrača za prvi tim. U sastavu Veleža, višegodišnji trud se polako počeo naplaćivati, jer čitava plejada mladih rukometaša 17-18 godina stasava i već sada preuzima uloge u Federalnoj ligi, što je samo nagovještaj potencijala da za koju godinu naprave ne samo karijere na premijerligaškom nivou nego i u reprezentativnom dresu ili van granica naše zemlje. Juniori Veleža na korak su do baraža za prvenstvo BIH. Da li ima potencijala u ovoj generaciji momaka ?

– Eh moja ljubav, moj Velež. U timu trenera Amera, Amara i mene napravili smo jedan iskorak u kvaliteti rada sa juniorskom ekipom. Juniorska ekipa je ekipa koja je uvijek spremna na naporan rad, odricanje u želji za postizanjem dobrih rezultata. Iz utakmice u utakmicu igramo sve bolje i nastojat ćemo da iskoristimo taj korak za baraž. Jako je puno talentovanih igrača, ne bih sada nikoga izdvajala a koji svojim radom koji prezentuju na svakom treningu i predstavljaju imaju ogromnu želju da pokucaju na vrata prvog tima. Sa ovom generacijom igrača Velež ne treba da se brine za svoju budućnost, kaže na kraju Sanja Bajgorić.