Iz dva pisma dubrovačkog “Srđa” vidljivo je koliko je Šantić bio istinoljubiv čovjek i kako je, kao nacionalni bard u teškim danima narodnog iskušenja uvijek stajao na visini dostojnoj poštovanja.
Kada je 1903. godine Aleksa Šantić izabran za potpredsjednika Gradskog vijeća mostarske opštine, njegovi neprijatelji su digli svoj glas i pokušali da ga diskredituju, mada su ga izabrali građani “sve tri vjere”. Taj napad mu je vrlo teško pao i on se žali nekim svojim prijateljima van Mostara. To saznajemo iz pisama što ih je uputio uredniku dubrovačkog književnog časopisa “Srđ” Antunu Fabrisu, dobrom svom drugu i prijatelju čiji je bio stalni saradnik i odan aktivista za podizanje kvaliteta dubrovačkog mjesečnika.
U ovim pismima se Šantić ispovijeda Fabrisu i objašnjava mu neosnovanost i tendencioznost napisa braće Radovića, vlasnika mostarskog “Srpskog vjesnika”. Oni su znali da se Šantić zahvalio na izboru, jer nije htio da pristane na imenovanje dok se ne ispune uslovi koje je on postavio austrijskim vlastima.
– U 30. broju ovdašnjeg “Srpskog vjesnika” dotakli su se g. Radovići moje malenkosti, i to u dva navrata – piše Fabrisu Aleksa iz Mostara, 21. septembra 1903. godine, pa nastavlja:
– Kao što sam u svoje vrijeme javno kazao, neću se ni sad braniti od njihovih perfidija i podvala, nego hoću, brate, da Vam kao prijatelju i žurnalisti, objasnim u čemu je stvar… Prilikom opštinskih izbora ja sam bio biran i od naroda (sve tri vjere), i od vlade, i od vraga i sotone, a zašto, ne znam do kraja ako nije od povjerenja. Na osnovu toga, a bez moga ikakvog prethodnog znanja, mene je vlada odista imenovala podnačelnikom. Ovo mi je gradski predstojnik baron Rid usmeno saopštio, a ja sam mu odgovorio da se toga zvanja ne mogu nikako primiti, niti mogu onako servilnu zakletvu položiti. U isto vrijeme sam mu kazao i uslove pod kojima bih se primio obaveze, a to su:
– da se diktirana zakletva preinači i tako svede, kako bi se mogla složiti sa mojom savješću;
– da se sadašnji opštinski statuti prerade i obrade u naprednijem, liberalnijem pravcu, a da se tome radu pristupi najdalje kroz tri mjeseca;
– za to vrijeme da se ne izdaje nikakav važniji akt od strane gradskog poglavarstva bez moga saznanja.
U pismu Antunu Fabrisu Šantić dalje navodi da bi, na ovaj način, prihvatio obavezu i savjest bi mu bila potpuno mirna, u uvjerenju da bi mogao biti od neke koristi narodu, a drukčije ne. Pošto je sve ovo baronu Ridu objasnio, držao je da je njegova rabota tršena. No, prevario se. Sedam dana kasnije dobio je dekret od aršina u kome vlasti komentarišu njegovu izjavu i zahtjeve, ali je slavni pjesnik odmah vratio sve papire, te se toga zvanja odrekao.
To je kratak istorijat Šantićevog postupka oko njegovog imenovanja, kao člana opozicije u mostarskoj vladi. Ovo su sve znali i Radovići – “ali nijesu toliko uzvišeni protivnici da bar istinu kažu”. “Ja niti romorim niti govorim o Radovićima, no oni su gotovi da zloupotrijebe svaku priliku da se o me očešu” – stoji na kraju pisma upućenog u Dubrovnik.
Smatramo da ovdje nije potreban nikakav komentar kada se zna koliko je Šantić bio istinoljubiv čovjek, pa je razumljiv i bol što su mu ga nanijeli vlasnici “Vjesnika”. A koliko je pjesnik Aleksa bio čovjek od akcije u ovo teško vrijeme narodnog ropstva i koliko je mislio na propagandu za narodne interese, vidi se iz drugog pisma, takođe upućenog Fabrisu, 4. oktobra 1903. godine:
“Dragi prijatelju, moj poznanik Sveta Jakšić iz Berlina mi piše da će 10. i 11. ovog mjeseca doći urednik ‘Frankfurter-Cajtunga’. On će se baviti ovdje jedan dan, pa će za Dubrovnik. Kako je u interesu nače stvari, mi ćemo ga ovdje lijepo dočekati i ugostiti, pa mislim da bi dobro bilo da i Vi tamo isto učinite. Obraćam se na Vas, a ako je tu i g. Paja Popović, i njemu saopštite. Pozdrav…”.Ova pisma su sačuvana u arhivu časopisa “Srđ”. Prvo je posljedica jedne ljudske osjetljivosti, tim prije što je znano da je Šantić pjesnik i kao moralan čovjek i kao nacionalni bard, u teškim danima narodnog iskušenja, uvijek stajao na visini dostojnoj poštovanja, da mu je vazda prva misao bila narod i njegov položaj u okupiranoj zemlji. Aleksa se s punim povjerenjem obraća svom dubrovačkom prijatelju, književniku i javnom radniku, isto tako značajnom borcu za opštenarodnu stvar, pa mu objašnjava svoj stav u pogledu izbora za “podgradonačelnika” Mostara, a nešto kasnije ga moli da lijepo ugosti u Dubrovniku urednika jednog velikog njemačkog lista koji će im danas-sutra biti potreban kao jedan od eminentnih značajnih predstavnika javnog mišljenja u Evropi.
(Adi Maković, MOST – 2002. g.)
