Ove godine obilježava se 80 godina od pobjede nad fašizmom. Iz današnje perspektive, je li fašizam zaista pobijeđen? U kakvoj atmosferi dočekujemo ovaj jubilej?
– Fašizam je zvanično pobijeđen prije 80 godina. Ispostavilo se da su lideri svih režima koji su promovisali i živjeli u fašizmu bili najpohlepniji, a nađene su im basnoslovne sume i vrijednosti kada su pohapšeni.

Sa druge strane, kada govorimo o antifašizmu, danas imamo dva antifašizma koji potenciraju potpuno drugačije priče – istočni i zapadni. A nekada je to bio jedan front. Problem antifašizma konkretno u Bosni i Hercegovini ili na Zapadnom Balkanu je njegovo vezanje za određene ideologije. To, ustvari, i razvodnjava antifašističku borbu.

Borba za prava

Povezivanje antifašizma sa nekim političkim idejama, sa ateizmom, pogrešno je i to jednostavno nije istina. Antifašizam je borba, u prvom redu, za ljudska i građanska prava. Ta borba bi trebala biti stalni zadatak, identično kao i u patriotizmu. Danas je patriotizam borba za pravnu državu, a vidimo šta bi trebala biti pravna država – ne bi trebali pričati o Dodiku, nego bi on bio u pritvoru.

Kao i Čović i drugi. Nemamo pravne države u pravom smislu. To danas vidimo i u odnosu prema povratnicima, manjinskim zajednicama – bilo da su u pitanju nacionalne, LGBT ili druge zajednice. Manjinske zajednice nemaju prava. Naravno, tu je i pitanje demokratije. Danas više nemamo nacističku Njemačku, ali imamo Izrael, Rusiju, rat u Ukrajini… Svi tvrde da se brane i da se bore protiv nacista. Čudno je to, ali praktično znači da je svijet podijeljen.

Kako da se vratimo vrijednostima antifašizma i živimo te vrijednosti svakodnevno? Kako da naša zemlja krene naprijed?
– Konkretno kada govorimo o BiH, ako ste kao Bošnjak ili Srbin ili Hrvat ili Rom ili Ostali negdje manjina, sigurno su vam uskraćena prava. Mi se moramo boriti da svi imaju jednaka prava, da nema segregacije, da imamo pravnu državu i da smo svi jednaki pred zakonom. Mislim da je to glavna antifašistička borba danas. To je meni važno. Nemamo mi sada rat kao što je bio 1945. kada je pobijeđen fašizam, koji je bio organizovan kao vojna sila i kao država. Ali, imamo slične situacije. Tome svjedočimo i u medijima kroz koje se vidi strana kojoj pripadaju.

A danas političari populisti okrenu crno u bijelo ili bijelo u crno, potenciraju priču da je uvijek neko drugi kriv. Nikada ne pogledamo gdje smo mi i šta mi radimo. Danas je antifašizam u BiH upravo borba za pravnu državu – koja je esencijalna kao zrak i voda – da bismo mogli dalje i da bismo se mogli razvijati. Ekonomija je zavezana kod tajkuna, političkih partija i lidera. Ljudska prava su ugrožena, a naša demokratija je daleko od istinske demokratije.

Voljela bih da se vratimo 30 godina unazad. Tokom obilježavanja pola stoljeća od pobjede nad fašizmom, Vi ste nosili zastavu Republike Bosne i Hercegovine tokom vojne parade u Parizu. U tim trenucima, naša zemlja je bila izložena agresiji i napadima fašizma. Možete li se prisjetiti tih trenutaka?
– Komplikovano je bilo. Meni je najkomplikovanije bilo iz Mostara doći do Splita, pa do Zagreba. Najteži dio puta je bio Mostar – Split. Tu su morali i evropska policija i ministar MUP-a Herceg-Bosne garantovati prolaz, i tako dalje. Kada sam došao u Zagreb, a tada je Zagreb prvi put raketiran, nisu radile ambasade. Ipak, službenik je otvorio ambasadu. Iznenadilo me da je u istom avionu, ispred mene, bio i predstavnik Republike Hrvatske kojeg je poslao Franjo Tuđman. A na vojnoj paradi sam vidio i predstavnika Republike Srbije. Ono što je još interesantnije, na vojnoj paradi je učestvovala i Njemačka. Prvi put nakon 50 godina. Ta 50. godišnjica trebala je da pokaže da je kraj tim fašističkim idejama koje su osuđene i sudski i historijski. Međutim, vidimo da to nije tako.

Prošle su gotovo tri godine od devastiranja Partizanskog groblja u Mostaru. Osim verbalnih osuda, ovaj vrijedni nacionalni spomenik ostavljen je na milost i nemilost vremena. Ima li nade da će biti obnovljen i zaštićen kako dolikuje?

– Još nema priče o obnovi Partizanskog groblja. Ja ću zahtijevati od institucija da pozovu predstavnike Hrvatske i Srbije koji su učestvovali na vojnoj paradi povodom 50 godina pobjede nad fašizmom, da dođu i kažu šta misle. Jer, politika, a posebno ove nacionalne političke strukture, okrenu priču u smjeru da je to antifašizam jednog naroda ili jedne političke partije. To apsolutno nije istina. U Mostaru je uvijek problem. Evo, sada je sukob oko centralne zone, Mevlane. Mostar je zapostavljen. Mostar je možda najmračnija tajna ove zemlje. I o Mostaru se šuti. O 29 ubistava koja su se desila iza rata, a kako bi se spriječio povratak ljudi na njihovu imovinu, šuti se. Znate, vrlo lako je zakuhati, napraviti problem, ali stvarni problemi su potpuno druge prirode.

Kako gledate na nove pozive na rat i nasilje?
– U ratu se samo okoriste najbeskrupulozniji i najpokvareniji ljudi. Najviše stradaju civili, rat je jad i bijeda. Onaj ko je prošao rat, njemu do rata nije. Ali, ako vas neko dovede u takvu situaciju, morate braniti svoj dignitet. Nažalost, politike se danas neodgovorno igraju tim pričama. Populisti pričaju o ratu, a narod, koliko vidim, nije spreman za rat. Naravno, uvijek postoje male grupe neiživljenih budala koje bi ratovale.

Nismo zavađeni

Ali, u suštini narodu nije do rata. Navest ću primjer uvođenja jedinstvenih registarskih tablica. Da smo zavađeni kao narod, kao narodi – što je apsurd jer ne mogu kolektivi biti zavađeni – ko bi nametnuo jedinstvene tablice? Politika je ta koja je dogovorila jedinstvene tablice i narod je to prihvatio. Znači, sve je do politike. Ona će, i ako dođe do sukoba, biti ta koja je to izazvala. Narod se zabavio o sebi, brine kako će preživjeti, raditi, obezbijediti familiju, djecu. Većina planira da djecu pošalje vani i ni ne razmišlja o ratu. Političari populisti nam žderu vrijeme već 30 godina. A rat nije opcija ni u kojem slučaju. Ja bih možda imao i benefita da pričam ratne priče, ali to nije dobro. U suštini, u ratu je bilo dobro samo najpokvarenijima. A svi ostali, svi smo bili na gubitku – ekonomski, psihološki, emocionalno, životno, zdravstveno… Na kraju, koliko košta jedan dan rata? Koliko bi radnih mjesta i investicija bilo moguće ostvariti za jedan dan rata? Ono što kažu u narodu: Ko hoće rat, u kući mu bio.

(Oslobođenje.ba)