Pise: Sergej Sergio Šotrić

Šta bi sa Mostarom nakon 1945. bilo, da Ante Zuanić nije iz života, na Partizansko spomen groblje preselio? Kakav bi nam Mostar danas bio, da Ljubo Brešan nije slobodu, na Partizansko spomen groblje svojim životom donio? Šta bi sa Mostarom bilo, šta bi sa Bosnom i Hercegovinom bilo, da nisu bili: Leo Bruk, Dr. Safet Mujić, Hasan Zahirović Laca? Kako bismo živjeli mi, da Mladen Balorda nije antifašistički borac bio, da je moja majka njenu sestru Milenu Ivelju živu dočekala, da Milena nije, u 17. godini, njeno ime na Partizanskom groblju – u hercegovačkom kamenu uklesano – vlastitim životom platila?

Gdje bi Mostar nakon 1945. bio, da se tog 14. Februara 1945. u historiju nisu pobjednički zapisale antifašističke-partizanske divizije: 19. dalmatinska, 26. dalmatinska i 29. hercegovačka?

Znate li gdje bi nakon 1945. Mostar bio, da grad nije dao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, ustaškog i četničkog terora?

Da tada nije tako bilo, da antifašističke-partizanske jedinice tada nisu bile ravnopravan i snažan dio Savezničke antifašističke alijanse – zajedno sa Amerikancima, Sovjetima, Britancima i Francuzima – Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga (koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje) bi i tada priznao poraz, i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske, ali u tom slučaju, poražena vojska Adolfa Hitlera se ne bi povlačila pred našim precima-antifašistima, već najvjerovatnije pred vojnicima Crvene Armije.

I gdje bi Mostar nakon 1945. bio, gdje bi živjeli naši roditelji, gdje bismo živjeli mi – do pada Berlinskog zida?
Dame i gospodo, drugarice I drugovi, odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan – svi mi bismo se radjali i živjeli iza “čelicne zavjese”, u interesnoj sferi velikog Sovjetskog Saveza, u Varšavskom paktu. I bilo bi nam decenijama, isto onako, kao što je bilo: Rumunima, Bugarima, Madjarima, Poljacima, Istočnim Nijemcima itd., koji se od fašizma i okupacije nacističke Njemačke i njenih saveznika/vazala nisu oslobadjali sopstvenim snagama, već su u tom dijelu Evrope bili oslobadjani od Crvene armije i njenog tadašnjeg vrhovnog komandanta Staljina.

Ali, u Mostaru nije tako bilo – u Mostaru je bilo kako je bilo, svidjalo se to danas nekome ili ne – imena uklesana u kamenu nadgrobnih ploča Partizanskog spomen groblja su bila naša ulazna karta za: slobodnu Evropu, slobodni svijet, slobodan promet roba i ljudi, razvoj industrije i turizma, nesmetani odlazak na rad u inostranstvo (ko je to želio), slobodne prelaske granica pri putovanjima, besplatno obrazovanje, razvoj kulture, sporta, umjetnosti itd.

Mostar je 14.02.1945. postao dio slobodnog svijeta, zlatnim slovima upisan u povelju sistema vrijednosti antifasizma, koji je i fundament danasnje EU.

Da li se danas kunemo, da sa EU- puta ne skrenemo?

Bio sam 2018. godine predsjednik „Odbora za podršku obnovi kompleksa Partizanskog spomen groblja u Mostaru“. Zajedno sa članovima ovog odbora: Florijanom Mićkovićem, Milivojem Gagrom, prof. dr. Mustafom Selimovićem, Milicom Dogan, Zdravkom Gutićem, Muminom Isićem, Amirom Pašićem i Darkom Minarikom – uz svesrdnu pomoć „Centra za mir“ iz Mostara, te uz pomoć tadašnje Vlade FBiH i tadasnjeg premijera države BiH, nakon 20 godina nebrige i permanentnog devastiranja, u rekordnom roku od samo 4 mjeseca, uspjeli smo u najvećem dijelu obnoviti i 9. Maja 2018. svečano otvoriti ovaj spomenik Bosne i Hercegovine najviše kategorije, uz prisustvo uvaženih gostiju iz zemlje i svijeta, obilježavajući time prigodno Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom.

Šef Izaslanstva  Europske unije u BiH – Lars-Gunnar Wigemark – je tom prilikom, na svečanoj ceremoniji – otvorenju ponovo obnovljenog  spomenika – remek djela Bogdana Bogdanovića – 9. Maja 2018. rekao, da je Dan Europe dan, kad treba misliti na budućnost, ali i prisjetiti se prošlosti.  Rekao je kako je ovo jedan od najvažnijih dana u modernoj povijesti Europe.

Pozivam svoje drugarice i drugove iz SDP-a (kojima je ova tema mozda najbliža), a prije svega premijera Federacije BiH i aktuelnog predsjednika Socijaldemokratske partije – Nermina Nikšića, da zasučemo rukave.

Vlada Federacije BiH dužna je osigurati: pravne, naučne, tehničke, administrativne I finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika – stoji u odluci Komisije za nacionalne spomenike.
U čemu je problem drugarice i drugovi, ovog februara 2025.?
Zašto se čeka?
Šta nas to sada sprječava u obnovi?
Da li se danas kunemo, da sa EU- puta ne skrenemo?

Pozivam i svoje drugarice i drugove iz ostalih političkih stranaka, kao i sve one, koji nisu pripadnici ni jedne političke opcije, ali jesu pobornici europskog Mostara 21. vijeka/stoljeca, da se probude, da se pokrenu i da što hitnije (nadolazeća turistička sezona je pred vratima) obnovimo kulturno-historijski spomenik „Partizansko spomen groblje“ u Mostaru, te da kontinuirano radimo na revitalizaciji i zaštiti svih kulturnih spomenika u gradu Mostaru.

I nije ovdje pitanje ove ili one strane, i nije ovdje pitanje u čijoj su se vojsci prije više od 80 godina borili naši djedovi, i nije ovdje pitanje niti ideologije, niti je ovdje pitanje čiji su koji grobovi. Svi grobovi, pripadnika svih vojski, iz svih istorijsko-povijesnih razdoblja su grobovi svih nas, to je naše zajedničko kulturno-historijsko naslijedje, to su nasi zajednički kulturni spomenici!

Ovo je pitanje, da li idemo putem evropske civilizacije, ili skrećemo sa europskog puta na stranputice barbarstva.

Ja želim evropski Mostar 21. vijeka/stoljeća, u čijem će godišnjem kalendaru 14. februara stajati, kako obilježavanje godišnjice ubistva sedam mostarskih fratara, služenjem svete mise u mostarskoj crkvi svetog Petra i Pavla, tako i obilježavanje i odavanja počasti za 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, ustaškog i četničkog terora (1941-1945) polaganjem cvijeća na mostarskom Partizanskom spomen groblju.

Ja želim europski grad Mostar, u kome se neće devastirati niti jedan spomenik, u kojem se nece skrnaviti niti jedno groblje, grad u kojem ce se poštivati zajednička prošlost naših predaka (od prethistorijskog vremena)

Ja želim grad zajedničke prosperitetne buducnosti!

Kakav Mostar želis ti?