Piše: Gordan Duhaček

Ovojesenski lokalni izbori prilika su za bosanskohercegovačke Hrvate koji još žive u Bosni i Hercegovini da se izjasne ne samo o komunalnim pitanjima svojih sredina, već i je li moguć politički pluralizam u najmanjem konstitutivnom narodu koji je od 1990. pod šapom HDZ-a BiH.

Primat HDZ-a među bh. Hrvatima prolazio je kroz nekoliko faza, od Franje Tuđmana do Dragana Čovića, te je u jednom trenutku bio značajno narušen, ali se onda na sceni pojavio Željko Komšić.

ČOVIĆ I KOMŠIĆ NAJBOLJI NEPRIJATELJI

Zato se vrijedi prisjetiti izbora za Predsjedništvo BiH 2006., kada se Komšić prvi put kandidirao. HDZje tada nakon raskola na kontroverznom stranačkom saboru vodio svježe izabrani i nepopularni Dragan Čović, koji se uopće nije usudio kandidirati za Predsjedništvo, već je za kandidata HDZ-a gurnuo u međuvremenu zasluženo zaboravljenog Ivu Miru Jovića. Dobio je svega 76.000 glasova. HDZ je bio stranka u padu.

Pobjednik je, notorno, bio Komšić s 116.000 glasova, među kojima vjerojatno nije bilo mnogo Hrvata. Istovremeno, Komšića se tada nije smatralo tolikom crvenom krpom među bosanskohercegovačkim Hrvatima, pa se nije a priori glasalo protiv njega, već su svi ostali kandidati za člana PredsjedništvaBiH iz reda hrvatskog naroda dobili svoj dio realne podrške koju su tada imali među Hrvatima.

Predsjednik novoosnovanog HDZ 1990 Božo Ljubić dobio je 53.000 glasova, Mladen Ivanković-Lijanović 25.000, a kandidat HSP-a Zvonko Jurišić 20.000 glasova. Kada se sve to zbroji, jasno je da je tada HDZ BiH bio u političkoj manjini među Hrvatima u BiH. Dogovor u vezi jedinstvenog kandidata opozicije za Predsjedništvo BiH vjerojatno bi rezultirao porazom HDZ-ovog kandidata.

Ali, Komšić! Dalje znamo kako je sve išlo i kako Čović i Komšić već godinama kao omiljeni neprijatelji igraju isti dupli pas koji obojici omogućava ostanak na vlasti. No, Komšić na nadolazećim lokalnim izborima ne igra nikakvu ulogu, a ne može se ni na sljedećim općim izborima kandidirati za Predsjedništvo.

Dragan Čović i HDZ BiH su na ovim lokalnim izborima bez “aduta Komšić” u rukama, što znači i da Hrvati u BiH imaju priliku slobodnije glasati, bez pritiska isforsiranog zajedništva oko Čovića i njegovog Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Ukoliko ostale stranke s hrvatskim predznakom u BiH žele nanijeti poraz HDZ-u na lokalnim izborima, trebaju ozbiljno razmisliti o predizbornom koaliranju.

Glasači bi mogli nagraditi stavljanje vlastitih ega po strani, kao i zajedničku frontu protiv ČovićevogHDZ-a. Ujedinjeni opozicijski blok bi i na listiću predstavljao jasnu alternativu HDZ-u, za one koji žele nekakvu promjenu to bi definitivno bila opcija.

Indikativno je da nema vijesti da se na tome radi, što pokazuje da Čović može biti sretan s takvom unutarhrvatskom opozicijom. I oni rade za njega, kao i Komšić.

ČOVIĆEVA KONTROLA NAD MEDIJIMA

Druga opcija za poraz HDZ-a su nezavisne liste uglednih građana, koje su se ponegdje na lokalu pokazale kao relevantan politički faktor i nositelj promjena. Problem takvih lista je što se često osipaju i što se znaju okupiti oko samo jedne karizmatske ličnosti, koja se onda pokaže nesposobnom za operativnu politiku.

Prednost nezavisnih lista je što najlakše mogu doći do protestnih glasova i glasova onih koji ne žele glasati ni za HDZ ni za opoziciju. Ipak, zasad se ne pokazuje da postoji ljudskih kapaciteta za takav pristup.

O tome koliko je Čović uspio umrtviti politički život Hrvata u BiH svjedoči i činjenica da se nitko od njegovih nominalnih političkih protivnika, koji se s njim natječu za isto glasačko tijelo, nije dosjetio artikulirati ideju svehrvatske antičovićevske koalicije. Čović je i za one koji bi HDZ htjeli maknuti s lokalne vlasti neupitna veličina i maltene trajna vrijednost. Tako se ne pobjeđuje na izborima.

Čovićeva i HDZ-ova značajna prednost je i kontrola nad nizom medija, počevši s RTV Herceg-Bosne, koju de facto financiraju jedinice lokalne samouprave u kojima vlada HDZ. Informativne emisije RTV HB izgledaju kao reklame za HDZ-ove kadrove, dok je prostor za opoziciju doziran, a i mnogo više se poteže tema Komšić nego tema Čović. No, to znači da se opozicija treba usmjeriti na društvene mreže i portale, te na terenski rad, čime se HDZ-ova medijska dominacija može potkopati.

Nema sumnje da postoje HDZ-ovi lokalni čelnici koji dobro i koliko-toliko pošteno obavljaju svoj posao, ali nema sumnje ni da Smiljan Vidić nije usamljen slučaj. Podsjetimo, dugogodišnji HDZ-ov gradonačelnik Čapljine Vidić je početkom ove godine konačno službeno optužen za visoku korupciju i zloupotrebu položaja. O tome da Vidić Čapljinom godinama upravlja kao lokalni šerif nezavisni mediji su godinama pisali, ali HDZ ga se nikad nije htio odreći.

Vidić je u četiri mandata bio biran za gradonačelnika, a nakon optužnice je dao ostavku u – stranci. Prestao je biti predsjednik Gradskog odbora HDZ-a, član i dalje ostao, a ostaje i u fotelji gradonačelnika do kraja mandata. Time je Vidić pokazao da mu je više stalo do reputacije stranke nego do Čapljine i Čapljinaca.

Sigurno Smiljan Vidić nije jedini takav HDZ-ov lokalni kadar, pa su ovi lokalni izbori prilika za Hrvate u BiH da takve uklone s vlasti. Ili barem prilika za stvaranje zdravih lokalnih alternativa HDZ-ovoj u biti antidemokratskoj dominaciji nad Hrvatima u BiH, alternativa koje bi se mogle povezati i onda HDZ-u pomrsiti račune i na federalnom i na državnom nivou.

PLURALIZAM KAO NEISPUNJENA ŽELJA

Dokidanje HDZ-ove političke dominacije na lokalnom nivou otvorilo bi vrata i uklanjanju HDZ-a s ostalih nivoa vlasti. Ili su se sve stranke s hrvatskim predznakom već dogovorile da će Komšića kao člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda 2026. godine naslijediti HDZ-ovac?

Zašto uopće te stranke postoje i sudjeluju u političkom životu BiH ako im nije cilj pobijediti HDZ? Jedino tako mogu biti politički relevantan faktor u državi i jedino tako mogu utjecati na budućnost Hrvata u BiH. Razvlašćivanje HDZ-a i rušenje Čovića bi trebali biti njihovi primarni politički ciljevi.

S obzirom na tromost opozicije, HDZ i dalje ima prilično dobre šanse zadržati svoje dosadašnje pozicije. Pitanje je i koliko će ljudi u BiH biti uopće motivirani izaći na izbore, iako su na lokalnim izborima naši glasovi najkonzekventniji. Opća apatija standardno radi za one koji su na vlasti, dapače, oni je i sustavno proizvode.

Nezaposleni Hrvat u BiH bi glasao protiv Čovića, zaposleni Hrvat iz BiH u Austriji vjerojatno neće izaći na izbore. Što više Hrvata vani, to bolje za Čovića i HDZ. Prije će se Hrvati do kraja iseliti iz BiH (i Hrvatske) nego što će HDZ otići s vlasti.

Zbog svega navedenog će pravi politički pluralizam među bosanskohercegovačkim Hrvatima vjerojatno ostati neispunjena želja. Lokalni izbori će pokazati treba li gajiti nadu u promjene, ili konačno prihvatiti da Hrvati u BiH ne mogu niti hoće bolje od ovoga.

(Valterportal.ba)