„S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, ali on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, protiče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svjestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvijek vuče ka gradu rođenom na obalama Neretve“
(Aleksa Šantić)
“Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u osmijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje.
Po njoj je Neretva naša najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu. Po toj svjetlosti se najbolje sjećam Mostara.”
(Ivo Andrić)
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše.
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
K’o pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
(Aleksa Šantić)
‘Ko bi mog’o opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se čudiš srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara ?
Ovo ne ima na ovome sv’jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svježega zraka,
Što čovjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, život mu se mladi,
A duša mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestašce
Zadivljene oči podraživa.
S voćem, vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na sv’jetu,
E bi rek’o da je rajska bašča,
Ko ga vidi u majskome cv’jetu.
S dvije kule velika ćuprija
Pružila se preko rijeke čarne,
Te sa svojim velebnijim lukom
Pričinja se poput dûge čarne.
Cio svijet da obiđeš redom,
Ne bi naš’o onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Šeher Mostar ures je sv’jeta.
To je gnijezdo slavnije junaka
I na peru i na bojnom maču;
Ko odvazda i sada iz njega
S dana na dan velikani skaču.
Neka šute indijske papige –
Neka svoje ne kazuju glase,
O, Dervišu! Ti si danas slavuj,
Koji pjeva svog Mostara krase.’
(Derviš-paša Bajezidagić)
Priredila: Ajla B. Z.
