U Kupaljama novo vrijeme i nadolazeći novi poredak nisu napravili velike promjene. Jedino što u njima više nije bilo onoliko momaka i djevojaka. Malo ko nije imao auto ili prijatelja koji ima auto, pa je bilo ljepše uz Bregavu sve do Zelenog vira blizu vrela, gdje su se mogli i kupati i skloniti od neželjenih pogleda u borovu šumu ili za kapinu. I dalje je bilo puno djece koju bi Bimbo, što je naslijedio Omera, u četiri popodne – tada se sahat nije pomjerao ni naprijed ni nazad – jedva otjerao kućama. I dalje su se, nakon pranja i hlađenja cementiranih staza, pred akšam skupljali stariji i ozbiljniji ljudi iz čaršije…

Najprije bi se pojavio Hasanac-Galama. Nosi preko mosta veliku tepsiju sa pripremljenim ćevapima i ražnjićima i zamiče za terasu odakle se uskoro pojavljuje dim. Pali roštilj i nešto ronca Bimbi, a ovaj psuje i džigericu i batake i nešto odmahuje rukom. Već je nasekiran, malo zbog djece koju je jedva potjerao kućama, a više što zna da će sad morati peći puno kafa, što mu je vazda bilo zahmetli i volio bi, veli, kopati nego peći kafe.

Muja Obradović, prvoborac i aktivist, trčkara stazom duž bazena i hvata posljednje zrake sunca što zalazi; Hakija Rizvanbegović-Sipa prilazi Esi Ćimiću, profesoru na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, klepne ga rukom po ramenu i veli: “Na tebi!” Eso skače i goni Bucata da “stavi na nj”, ovaj mu bježi preko terase na veliki zid iznad bazena, pa na tarabe, a profesor onda ganja Smaju Hrlu-Đuguma, šefa kabineta Džeme Bijedića, pa na kraju, kad su mu i Moša Dizdar-Ban i Sado Begović-Piće i Mustafa Pirija, generalni sekretar Skupštine BiH, pobjegli, uhvati Kemala Redžića-Kirala, direktora Inkosa, koji i nije raspoložen za “pušu” ali prihvata. Rastrčali se ozbiljni i ugledni ljudi, podjetinjili pa galame, smiju se kenjčijaju… Bimbo ih gleda otvorenih usta, odmahuje runjavim rukama i samom sebi, ali dovoljno glasno, govori: “Vela havle, starih divanija!”

Probude tako i Smaju Redžića koji je kao zaklan cijelo poslijepodne prespavao kod zimskog kupatila ispod onog drveta što crveno cvijeta. Jutros je rano “presaugovao” pa, mamuran i namrgođen, prelazi da sjedne pored velikog bazena, a rukom s čela prebacuje neposlušnu sijedu kosu koja mu pada po očima. A onda se nešto predomisli i skoči u hladnu vodu.

Uskoro će se, malo kad odvojeno, pojaviti Ekrem Čohodarević, Mustafa Sefo, Mujo Brkić, Šefko Turković… Odspavali svoju popodnevnu turu i sad će na kafu kod Bimbe, a on će namrgoditi svoju grubu ali dobroćudnu ćehru i donijeti im bez riječi kafe, a kad se vrati za šank, gdje Halil Redžić tuče svoj konjak, procijediti: “Ti njihove kahvurine i zemlju!”, I klepnuvši se ogromnom ručerdom po tjemenu, dodati: “Evo ovdi su mi se popeli!”

I dok se od stola pored česme, za kojem ekipa u sastavu Mitar Ivelja, Jovo Kaplar, Vladan Ružić i Hasa Hajdarević igra prpu čuje glasno: “Moja!”, “Moja!”, “Mojija!”, a onda Jovin duboki glas: “Najmojija!”, pristižu Karlo Hajnoš, Hamdija Sadžak i Ćama Eminović, i još s mosta, radujući se akšamluku, viču: “Hasanac, raspari nam!” Ćama odmah žuri za šank da izvuče litar domaće iz frižidera, dok Bimbo vrti glavom i roji kako će ga interna kontrola opet oćerati s posla.

Moša Ban, Hakija Sipa i Kemo Kiral, umorni od puše, često potprištenih tabana što ih je odnio beton dok su se ganjali, jedva bi dočekali da se pojave Aco Kunić, Luka Raguž, Džemo Ćimić-Gega, pa Vaso, Zvonko Papac… Svi bi došli u pet minuta, k'o na solilo. A Bimbo koluta očima i ronca: “Ko će im tolike kahvurine…”

Kad bi mu, znajući za tabijat, opet naručili, Bimbo se ne bi mogao suzdržati nego bi Moši, najstaloženijem među njima, viknuo s vrata: “Evo ti, Moša, pa ti raznosi. Ja sam ih zalio, a imam i vene.” Onda bi se okrenuo i namignuo Halilu, a Moša bi, praveći se da mu vjeruje, došao po kafe i odnio ih pod mladi platan, gdje su se već formirale dvije ekipe za remi.

Malo kasnije Bimbo bi prinosio pravo piće (ta kakvo je piće kahvurina?!), poneku bi i on, onako uzgred, tuknuo, Hasanac ćevape i ražnjiće, i ćejf bi tekao punom parom, sve dok Mustafa Humačkić-Španac ne bi stigao negdje pred ponoć. Onda bi se prešlo na ozbiljniju igru, kako je Španac zvao poker. Nije im više trebao ni Bimbo ni Hasanac. Kad se u pokeru zavatri, zaboravi se i jelo, i piće, i familija.

A dotad bi Smaja zabavljao Ekrema i njegovu ekipu pričama iz svog samotnjačkog, a zanimljivog, života:

“Znaš, Ekreme”, pričao je, “i ja sam ti nekad bio boem, evo, kao sad Jan Beran i ovi njegovi s televizije, oni glumci, k'o Mak pa sad i onaj mali Buzaljko, Omeričin. Kad si gospodin pa se natikvićaš, onda si boem, a kad si ovako kao ja, onda si p'janac, alkoholičar, propalica, i spavaš u napuštenom kamionu…”

Žamor i smijeh bi se stišali tek oko ponoći. Prvi bi kući krenuo Veljko Pavić, za njim ekipa Jove Kaplara, a onda, s trstinom u ruci i praznom torbicom, jer obično ne bi ništa upecao, preko Benta bi odgegao Vide Vujinović-Babin, pa bi odcotao Ilija Marić-Majstor, Ramo Morić i Đulaga Jašarbegović bi otišli svađajući se oko zadnje partije tavle, sve dok Đulaga ne bi odmakao na svom biciklu, pa onda Ekrem i njegovi. Sve bi utihnulo. Čuli bi se samo zrikavci i povremeno: “Triput!” ili “Devet puta!” ili “Platio!”, iza terase gdje su se sklonili Špančevi pokeraši da ih milicija ne vidi kad patrola prođe pored Kupalja.

I svaki dan i svaku večer tako ili otprilike tako. Cijele Kupalje bile su jedno sijelo i svako bi znao šta se za kojim stolom dogodilo, skoro i šta se pričalo, a dobri štosevi i provale bi se danima prepričavale u čaršiji.

(Priredio: N. B.)