Posljednji mostarski zlatari smatraju da su Turci, iz Perzije donijeli zlatarski i kujundžijski obrt na ove terene.

Često postavljamo pitanje: Šta je zlato?

Narodne poslovice kažu: Vrijeme je zlato. Lijepe riječi zlatna vrata otvaraju.

Roditelji kažu svojoj djeci: Idite, zlatni vam puti bili. Zlatne ruke, zlata vrijede. Nije zlato sve što sija…

Pa, šta je zlato?

Zlato je plemeniti metal, visoke vrijednosti.

Zer je riječ u prevodu: zlato (perzijskog porijekla).

Zerger je zlatar obrtnik, a jalduzdžija je zlatar koji se bavi pozlaćivanjem.

Hemijski simbol zlata je Au.

Specifična težina mu je 19,25 kg/dm2.

Tali se na 1064 Celzijusa.

Obično vrijednost ovog plemenitog metala se cijeni na 14, 18, i više karatno zlato. Najviše je u upotrebi čisto 18 i 24 karatno zlato. Danas se upotrebljava redovito za ukrase u zubotehnici, a nekada u elektrotehnici i za kontakte. I knjige su ukrašavane zlatnim pisanim i crtanim ornamentima (Kur’an, Biblija, Talmud), pa i korice nekih časopisa.

Metali manje vrijednosti od zlata miješaju se s njim te se dobije imitacija tog vrijednog metala. Vokalno-muzički ansambli nose nazive: Zlatni dukati, Zlatni rok,  …  Pjevači se takmiče u emisijama Zlatni mikrofoni, a i knjige su štampane pod naslovima: Zlatarevo zlato, Zlatokosa, Zlatno runo.

Zlato je uvijek privlačilo ljude. Zbog njega se veselilo, ratovalo, kažnjavalo zatvaranjem u tamnice i ubijalo. Od njega se živilo, kao i sa ostalim esnafima, obrtima. Mnogi kopači zlata, te oni koji su ta blistava žuta zrnca tražili u mnogim svjetskim rijekama su, slavno i neslavno završavali svoje živote. Da bi se pokazala raskoš i bogatstvo zlatom su ukrašavani carski dvorovi, stolovi, stolice, sve oko cara, pa i carska prijestolja. Jednostavno, naročito u starije doba nije se mogao život zamisliti bez zlata. Razdvajali su se ljudi po bogatstvu, raskoši i siromaštvu. Krune carica i careva, bile su od zlata ukrašene, dragim kamenjem, biljurima, alemima, smaragdima, briljantima, safirima, zumarlutima, feruzima…  Morima plove pozlaćene i zlatne jahte, lađe. Mnoge princeze, pa i ljepotice svijeta su nosile i danas nose na glavi od zlata i dijamanata prelazne krune, lente. Na kilometre filmske vrpce utrošili su svjetski kamermani snimajući raskoš i bogatstvo istoka, orijenta, Perzije, Pakistana, Sirije, Libije, Egipta, Kuvajta, zemalja Emirata, Arabijskog poluostrva, Malezije, zatim Iraka, Irana, Male Azije, Indije…

Mnoge svjetske banke Amerike, Engleske, Francuske, Njemačke…  pretrpane su zlatnim štangama i monetama u kovanicama od zlata.

Versajski dvorovi kraljeva u Parizu ukrašeni su zlatom. Smjenjivali su se vladari Lujevi, ali je zlato ostajalo.

      Tadž Mahal, Istambul, Ankara, Vatikan i mnoge bogomolje svijeta ukrašavane su zlatom. Mnogi svjetski muzeji su prepuni predmeta od zlata, pa i mora svijeta u svojim dubinama u potopljenim brodovima kriju štange i tovare tog dragocjenog metala. I nosiljke u kojima se nose carice i carevi su od zlata. Mnogi vladari svijeta ispraćeni su na vječni počinak u kočijama ukrašenim zlatom. Mnogi kažu za naftu i ugalj da su crno zlato. Rudnike soli nazivaju Bijelim zlatom. Mnoge u svijetu kažu hvata i Zlatna groznica. Ljudi svojim novorođenčadima daju imena Zlata, Zlatija, Zlatka, Zlatko, Zlatan…  Pa i česta su prezimena: Zlatar, Zlatarević, Zlatović, Zlatić, Zlatković, Zlatoslavić…

Poranila na vodicu Zlata, Zlatan prsten ja nosim na ruci, Zlatno sunce s’ja, Oj mjeseče dolame ti žute – naslovi su sevdalinki, a pjesnici kažu: Srma momci, a zlato djevojke, hoće srma da se pozlaćuje. Kupit ću ti zlatnu grivnu, divnu grivnu, zlatnu grivnu/pa kad skočiš, sele laka, neka čini cika caka, cika caka. Na Marini seferini, a u Đoke zlatne toke/zlatna grana izatkana/Branka tkala Stanku dala.

Ordenja na grudima mnogih ljudi su zlatna, palete i znaci na ramenima viših oficira, znaci na kapama vojnih lica i sportaši se bore za zlatne medalje. Čak i za usijani kamen u vulkanskom grotlu kažemo: izbacuje zlatnu lavu. Križevi, krstovi na pojedinim crkvama pa i alemi na munarama su pozlaćeni ili zlatni. U stara vremena, zveckalo se, a možda se i danas negdje zvecka zlatnim oružjem, sabljama, štitovima, zlatnim oklopima: pucalo se, a možda se negdje i danas puca iz pištolja i pušaka zlatom okovanim. Pije se i slavi pobjeda iz zlatnih pehara, bukara…

Nekada se teferičilo i kahvenisalo, šerbe pilo iz zlatnih fildžana i maštrafa.

Gradovima i planinama su davana imena plemenitog metala: Zlatarevo, Zlatibor, Zlatorog, Zlatni Rt (na ostrvu Braču)…

Ipak, svega ovoga ne bi bilo da nije ljudi, vrijednih zlatara i kujundžija, da nije zera i zergera.

MOSTARSKI ZERGERI, KUJUNDŽIJE

Zlatari, kujundžije, Srbi i Hrvati u Mostaru većinom nisu bili vlasnici dućana, pa su ih uzimali pod kiriju, uglavnom od Muslimana, stanovnika islamske vjeroispovijesti.

Među mostarskim zlatarima, kujundžijama u stara vremena najviše je bilo Muslimana. Iz dragocjenih pisanih dokumenata je vidljivo da su radili u Mostaru i Hercegovini u XVII, XVIII i XIX vijeku. Sigurno je ovaj esnaf postojao i prije jer su vidljivi tragovi upotrebe zlata na ovim terenima.

 Mostarski zlatari po struci hašarmdžije su majstori koji su vršili izvlačenje tanke zlatne žice kojom su se vezle luksuzne konjske haše i majstori za ukrašavanje hašermi, poleđine držaka luksuznih handžara, sablji, kundaka kubura i malih i velikih pušaka.

Kako vidimo, zlatarski i kujundžijski esnafi su usko vezani jedan za drugi. Jedan od najstarijih zlatara je: Abdi-čelebi Zerger-zade što u prevodu znači: Abdi – čelebi Zlatarević (sidžil mostarskog kadije 118/5-v str. 262.281-)

1. ABLAK SARAJLIJA, s’ početka XVIII vijeka spominje se kao zlatar u jednom mostarskom sidžilu (sudskom protokolu).
2. AHMED, čelebija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Spominje se kao zlatar u jednom mostarskom sidžilu.
3. AHMED, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
4. ALEKSA, mostarski zlatar iz XVIII vijeka. Spominje se u jednom mostarskom sidžilu.
5. ĆUK MITAR, mostarski zlatar iz vremena oko polovine XIX vijeka. Imao je dućan u Mostaru u Kujundžiluku, blizu Starog mosta.
6. DERVIŠ, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Zabilježen je u jednom sidžilu.
7. Hadži OSMAN prvi, mostarski zlatar iz prve polovine XVII vijeka. Za njega se zna samo toliko da je uvakufio izvjesnu sumu novca, koja je iznosila 30. jula 1631. godine 20.000 akči (sitni srebrni novac).
8. Hadži OSMAN drugi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
9. HALIL, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
10. IBRAHIM, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Kao takav spominje se u jednom sidžilu.
11. ISHAK, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
12. MAHMUD, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
13. IVAN MILIĆ, mostarski zlatar iz XVII vijeka. Ivan je rodom iz Čajniča, ali se rano naselio u Mostar, gdje je proživio svoj vijek razvijajući veliku zlatarsku djelatnost, tako da je bio poznat i tražen majstor. Za manastir Tvrdoš kovao je 1637. godine dva diskosa i ripide (crkveni predmeti). Ripide su se nalazile u manastiru Savini kod Herceg-Novog. Posljednji put se spominje 1656. godine na jednom srebrnom krstu, koji se takođe nalazi u manastiru Savina i za koji se kaže u zapisu da je kovan u Mostaru spomenute godine.
14. MILOŠ prvi, mostarski zlatar XVII vijeka. Zapisan kao kujundžija na jednom starom kamenom krstu u Srpskom pravoslavnom groblju u Mostaru s’ označenom godinom 1691.
15. MILOŠ drugi, mostarski zlatar iz XVIII vijeka.
16. MILUTIN prvi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
17. MILUTINOVIĆ SIMO, mostarski zlatar iz prve polovine XIX vijeka. Pored svog zanata, bio je ljubitelj knjige.
18. MURAT, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
19. MUSTAFA prvi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.
20. NIKOLA šesti, mostarski zlatar iz XVII vijeka. Spomenut je 1633. godine kao zajmodavac 600 akči nekom Tomi, sinu Petrovu.
21. RADIŠA, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

HERCEGOVAČKI ZERGERI

1. BOGDANOVIĆ RATKO, iz Trebinja, učio je zlatarski zanat 1377. godine kod Tripka Butkovića u Dubrovniku.
2. BOKANOV RADOJE, zlatar iz XIV vijeka iz Popova polja. Učio je zanat 1393. godine kod dubrovačkog zlatara Hranislava Divojevića.
3. DOBROVIDOVIĆ MARIN, zlatar srednjeg vijeka rodom iz Konjica. Učio zanat kod dubrovačkog majstora Georgija Franciska (XV vijek).
4. FRANJO, zlatar iz Stona. Radio u drugoj polovini XV vijeka u svom zanatu u Konjicu.
5. GASAL SALIH, livanjski zlatar s’ kraja XIX i početka XX vijeka. Bio je naročito vješt u tehnici tauširanja, a upotrebljavao je srebrnu žicu i tvrdo drvo (inkrustacija), ali je bio majstor i u drugim zlatarskim tehnikama. Za vrijeme bosanske krize 1908. godine iselio se u Tursku u grad Eski-šeher, gdje se počeo baviti umjetnom obradom cigarluka i lula od stive (vrste gline), po čemu je bio poznat i u zapadnoj Evropi, naročito u Beču.
6. HALAPOVIĆ AVRAMIJE, zlatar iz XVII vijeka. Rodom iz Hercegovine. Poznat je po svojim radovima za manastir Orahovicu u Slavoniji 1617. godine. Kasnije je radio u manastiru Sveti Đorđe na Limu 1620. godine. Pripisuje mu se i jednoručna kadionica u riznici manastira Pliva u Crnoj Gori.
7. KAPETANOVIĆ MEHMED-beg, Ljubušak, neobično darovit kaligraf iz druge polovine XIX vijeka.
8. KUJUNDŽIĆ prvi, porodica poznatih livanjskih zlatara koja se bavila tim zanatom vjerovatno već od XVII pa do polovine XIX vijeka. Potomaka te porodice još bi trebalo da ima u Livnu, ali se više ne bave zlatarstvom.
9. KRILIĆ MARKO, zlatar XIX vijeka iz Livna. Zapisan je kao majstor jednog rekvijara 1843. godine u rimokatoličkoj crkvi u selu Vidoši.
10. MAMIĆ, porodica poznatih livanjskih zlatara iz druge polovine XIX vijeka. Majstori iz te porodice naročito su gajili inkrustaciju i tauširanje.
11. MAMIĆ ANTE, livanjski zlatar iz druge polovine XIX vijeka. Poznat u svoje vrijeme u tauširanju. Ukrašavao je razne predmete spomenutom tehnikom služeći se uglavnom srebrnom žicom. Svoju vještinu usavršavao je u Beču, potpomognut od tadašnjih austrijskih vlasti. Od 1886. godine rukovodio je radionicom za umjetni obrt u Livnu.
12. MILIČIĆ DOBRAŠIN, učio je zlatarski zanat 1374. godine u Dubrovniku kod majstora Radoslava Male (?). On je Hercegovac iz Rudina kod Bileće.
13. RADINOVIĆ STOJISLAV, rodom iz Dabra u Hercegovini, učio zanat kod dubrovačkog zlatara Dobroslava Bogančića (XIV vijek).
14. RADOSLAV RADAŠIN, zlatar srednjeg vijeka. Mozda je bio rodom iz Fojnice. Radio je neko vrijeme (oko 1454. godine) na dvoru hercega Stjepana Kosače, najmoćnijeg feudalca bosanske srednjovjekovne države.
15. SEPTUNIĆ PRVINAC, sin Ivana iz Ljubomira kod Trebinja. Učio zanat kod dubrovačkog zlatara Ratka Pribilovića godine 1393.

ZLATO U NARODNOJ PJESMI

O prelijepim i na daleko, od vajkada poznatim mostarskim dućanima, staru sevdalinku, kažu, pronašli su u jednom Erlangenskom rukopisu koja glasi:

Lijepi li su mostarski dućani,

            U njima su ljepši bazardžani,

            Ponajljepši bazardžan Mustafa…

            Prošetala Suljagina Fata…

            Nađe Muju u sedmom dućanu:

            “Bolan Mujo daj mi oku zlata” …

 U ove dućane u stara vremena dolazila je razna roba, pa i zlato sa istoka preko Istambula, preko mora, putem Mletaka i Dubrovnika karavanima u Mostar, pa i u Bosnu-saraj (Sarajevo) i ostale gradove Bosne i Hercegovine.

Jedna od najvećih i najljepših čaršija u svijetu je Kapali čaršija u Istambulu, u kojoj se trguje zlatnim nakitom. To je tipični orijentalni prodajni prostor, zasvođen i ograđen čvrstim kamenim bedemima. Kapali čaršija se nalazi između Bajazit-džamije i džamije Nuriosmanije. Ima šesnaest kapija, 65 ulica i više od 2.500 dućana i poslovnih prostora. Noću se sve kapije ove čaršije zatvaraju i čuvaju ih čuvari.

Mostarski dućani protezali su se duž mahale Šemsi-kethode sve do 1633. godine, zapravo današnjom Velikom Tepom, Carskom džadom ili Glavnom ulicom (Ulicom Maršala Tita) i od Starog mosta uz lijevu obalu rijeke Neretve.

Šemsi-kethoda, Čejvan-kethoda, Mehmed-kethoda su po svoj prilici upravljali Hercegovinom i u to vrijeme ona nije imala svoga Sandžak-bega, već je bila pridodata bosanskom namjesniku kao arpaluk, a u njegovo je ime upravljao ćehaja.

U vrijeme do 1633. godine Mostar je imao 24 mahale. Prvi dućani vjerovatno su nastali na Mejdanu oko Sinan-pašine ili Atik džamije. Tri dobrotvora sagradili su 153 dućana u razdoblju između 1550. i 1570. godine.

Dobrotvori su bili Čejvan-kethoda, sin Abdulahov, sagradio je 67 dućana. Neki dućani su bili nad Pećinom, te Velikom Tepom do gradskih vrata na Carskoj džadi oko Suhodoline, a neki pod Pećinom u Kujundžiluku. Ovi dućani su nastali prije avgusta 1554. godine i pretpostavlja se da su tada i uvakufljeni.

Nasuf-aga Vučijaković sagradio je 28 dućana oko svoje džamije. Poznati orijentalista Hivzija Hasandedić, tvrdi da su bili u jednom nizu sve do današnje zgrade Narodnog pozorišta. Najveći dobrotvor Mehmed Karađoz-beg sagradi prije 1570. godine 58 dućana.

Tri vakufa, oko 60 dućana, u Priječkoj čaršiji, imali su hadži Balija-aga Ćumurija, sin Muhamedov, osnovani prije 1612. godine.

Hadži Ahmed-age (Lakišića), osnovanog 1670. godine i uglednog trgovca Ibrahima (Čevre) osnovanog 1686. godine.

I u drugim mahalama Mostara je bilo dućana. Spomenut ću da je prije 1632. godine, u Hafizhodžinoj mahali bilo više od četiri dućana.

Mostarci su dosta kasnije trgovali sa trgovcima iz Trsta i Beča, a naročito dolaskom Austro-ugarske na ove terene. U Trstu i u Beču su imali i svoje trgovačke radnje. Pored uobičajenog plaćanja standardnim novcem: srebrnom akčom, asprom i jasprom, koji je kovan u različitim kovanicama/novčanicama, kovanim u Srebrenici 1554. godine i u Čajniču. Od XVIII vijeka računalo se na groše i pare (1 groš = 40 para). Pored ovog novca, u prometu je bio i zlatni novac, zvani esedi groš ili arslani i veliki dukat. Esedi ili arslani (od arapske riječi esedi = lav ili turske riječi arslani = lav), njemački dukat s likom lava u reveru. Plaćalo se i novcem zvanim madžarija.

U stara vremena zlatom se potkivalo takozvano svijetlo oružje, džeferdari, jatagani, razne sablje i sablje dimiskije, kubure i puške sedeflije…  Potkivali su se sedefli sazovi i šargije, koji su pratili pjesmu, sjetnu, djevojačku i momačku, u čardacima, ćoškovima i kaldrmisanim i nekaldrmisanim avlijama, iza demirli pendžera i visokih avlijskih duvarova iz grla zlatnih djevojačkih.

Na đerđefu vezak vezla Fata.

            Sito vezla sa iglom od zlata.

            Od sabaha pa sve do akšama.

            Jagluk veze za svoga dragana.

Sehare potkovane zlatom, sedefima i draguljima, skrivale su ruha djevojačka godinama vezena zlatnom niti, iglom od biljura.

Djevojke su svoje kose uvijale u zlatne pletenice. Ispod vezenih zlatnih marama virile su tuke (fesići) nanizane dukatima, mahmudijama, rubijama i cekinima. Oko vrata nanizani zlatni đerdani, a na rukama zlatno prstenje i zlatne belenzuke. Pa i pjesma kaže:

Oj, djevojko, džidžo moja,

            džidžala te majka tvoja.

Fermeni, pojasevi i papuče su zlatnom žicom vezeni.

Da si bogdo lančić mali

            od suhoga zlata.

            Svakog dana nosila bih

            tebe oko vrata…

Jelo se zlatnim kašikama iz zlatnih sahana, a pilo iz zlatnih ibrika, maštrafa i fildžana. I mangale su bile zlatne, dok su levhe u džamijama i skoro u svakom muslimanskom čardaku i ćošku pisane kaligrafski bojom zlata. I freske u crkvama, manastirima i sinagogama su crtane bojom zlata. Kandila, kadionice, križevi, krstovi, crkveni i manastirski predmeti su takođe od zlata. Beg, aga, gazda trgovac je pušio iz nargila, čibuka, a duhan je uziman iz zlatne kutije. Nosili su i štapove okovane zlatom.

Djevojke, pa i starije žene raznih vjerskih konfesija nosile su i kitile se zlatnim nakitom, to nam kažu i narodne pjesme:

Uzmi Stanu mili sine,

            Stana nosi seferine,

            Stana nosi oko vrata,

            Četiri niza suhog zlata!

            A ja velim mojoj strini,

            Nisu sreća seferini!

            Milija mi moja Kata,

            Moja Kata bez dukata.

Kao i pjesma:

Trepetiljka trepetala

            Puna bisera….

MOSTARSKI ZLATARI IZMEĐU I POSLIJE RATOVA

Između dva rata 1941. i 1992. godine u Mostaru su radili poznati zlatari doseljeni sa Kosova, iz Prizrena i Đakovice (Srbija).

1. TARČUKI PJETER
2. TARČUKI PJETERA MATEJ – MATE (zamijenio je oca).
3. TARČUKI ĐERĐ
4. TARČUKI ANGEL

Tarčuki Đerđ i Angel su braća i oni su vrsni majstori zlatari, a potom trgovci nakita.

5. TARČUKI FABIJAN zvani Franjo i Džini. I on je bio majstor, a potom i trgovac.
6. MAZREKU ANTON
7. MAZREKU FERDINAND

Mazreku Anton i Ferdinand su braća i oni su vrsni majstori, a potom i trgovci s’ nakitom.

8. MUJKIĆ FERID vodi se kao zlatar, kujundžija.
9. BENCO MARINKO je bio urar, ali se bavio i trgovinom nakita; poslije njegove smrti posao urara i trgovca je preuzeo njegov sin.

Kazivanja o ovom starom esnafu završit ćemo starom narodnom pjesmom, a pjevale su je sve konfesije naroda koje su živjele u predratnoj Jugoslaviji:

Umorno je zlato moje,

            U zlatu mi zaspalo je,

            Postelja mu zlatna evo,

            Zlatno žito pokošeno.

            Sunce baca zrake svoje,

            Spržit će mi zlato moje…

            Maramu ću raširiti,

            Lice ću mu zakloniti.

(Ismet Ćumurija)