Trideset i dvije godine čekanja stalo je u jedan šut, u jedan uzdah i u suze koje su potekle niz lice Aleksandra Lazića. Te suze nisu bile samo sportske – bile su to suze domovine, časti i obraza. Bosna i Hercegovina je opet u nokaut fazi Eurobasketa, tamo gdje je srce evropske košarke, tamo gdje se odlazi samo s karakterom i ljubavlju većom od svih prepreka.

Ovaj put nije bilo Džanana Muse, vođe i najpoznatijeg imena bh. košarke. Ali upravo u toj odsutnosti rodila se najveća snaga – tim. Momci koji su se zakleli da će igrati jedni za druge, za navijače, za zastavu na grudima. Kipar, Grčka i Gruzija redom su položili “oružje” pred Zmajevima koji su igrali kao da iza njih stoji cijela historija naroda koji zna šta znači boriti se do posljednjeg daha.

Nisu ih vodile samo akcije i taktike, nego ponos. Nisu ih nosili samo parket i lopta, nego ljubav prema domovini. Svaki skok, svaka ukradena lopta, svaki poen bili su više od igre – bili su zavjet da BiH nikada neće biti mala tamo gdje su srce i obraz najveći.

Lazićeve suze su rekle sve ono što nijedna statistika ne može: da se igra iz duše, da se pobjeđuje vjerom, da se nosi dres kao svetinju. Da je moguće i kad mnogi misle da nije.

Mnogo je osporavan, potpuno iracionalno i saavim neopravdano naš selektor Adis Bećiragić zbog poraza od Španije i Italije, aktuelnih i višestrukih prvaka Starog kontinenta. Bećiragić je maestralno vodio tim u prvoj fazi turnira, pa i u ta dva poraza, pa njegovim kritičarima je jedino ostalo da – začepe i sakriju se!

Zmajevi su se vratili tamo gdje im je mjesto – među najbolje. I to ne zahvaljujući imenu jednog igrača, nego snazi kolektiva, bratstvu koje je jače od svakog pojedinca. Ovo je pobjeda ponosa, karaktera i obraza. Ovo je priča koja će ući u legende bosansko- hercegovačkog sporta.

Neka cijela Evropa vidi – Zmajevi nisu slučajna pojava. Oni su poruka da se istinska ljubav prema domovini ne može ušutkati, niti poraziti.

Bosna i Hercegovina je opet čvrsto i karakterno na nogama.