Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (“Everyday Peace Indicators” /“Svakodnevni pokazatelji mira”) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica (MZ) u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid. Navedena imena su pseudonimi.

Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva. 

Pokazatelj mira MZ Blagaj: Životinje nisu napuštene na Bunici

Facilitatorica: Elma

U strahu su velike oči

Čula sam danas muziku koja me je vratila u dane moje mladosti. Za takvu muziku imam običaj reći da je meni draga i probudi u meni sjećanja koja me vraćaju u najljepše dane moga života.

Pjesma me vratila barem trideset i pet godina unazad kada su moja djeca bila mala. To je bilo vrijeme vrelih ljetnih dana kada sam sa mužem i djecom skoro svako poslijepodne dolazila i odmarala se uz obale rijeke Bunice na izletištu u blizini Mostara.

Uz rijeku smo tražili najljepše mjesto gdje je hladovina jer bi se djeca stalno kupala i plivala u vodi. Slušali smo sa tranzistora divne pjesme, i upravo me je pjesma vratila u to vrijeme.

Nismo znali imena ljudi koji su se odmarali pored nas. Bilo nam je ugodno i sigurno. Nismo pričali o pljačci, ubistvima, niti hapšenjima. Nekako mi se čini da te teme nisu ni postojale. Pričali smo o lijepim stvarima, o uspjesima i kontrolnima naše djece u školi.

Bunica je bila zelena i prepuna trave, jer drveće i prirodno rastinje nije bilo ciljano sađeno. Radilo se je sve u mogućnosti da ova oaza prirode bude sjedinjena što više sa njenim okolišem i da se njen izvorni oblik što manje mijenja. Bila je prirodna ljepotica koja nije bila ugrožena, i niko nije očekivao da dođe čistač da očisti za vama, mi smo djecu učili da čiste za sobom. Danas sam ja u šoku kada čujem da se plaća komunalna usluga, tada nije bilo tako. Tada je ovo mjesto bilo kupalište i odmaralište, mjesto gdje biste dolazili sa porodicom. Također, tada na Bunici nije bilo napuštenih pasa. Vodilo se je računa o napuštenim životinjama, a posebno o psima. Danas to više nije baš tako.

Ja se plašim pasa, ne želim im zlo, nahranila bih ih, ali ih ne bih uzela za kućne ljubimce. Moj strah je veoma opravdan i činjenicom da mi se je u blizini Bunice, pred jednim supermarketom, Namexom, desio jedan veoma neugodan i zastrašujući incident upravo zbog napuštenih pasa lutalica.

U Namex sam ušla da kupim namirnice za taj dan, izašla sam sa punim kesama i krenula prema mome autu. Desetak metara od ulaznih vrata sam ugledala dva ogromna psa. U strahu su velike oči!!! Vjerujte mi da se meni učinilo da iz pravca sjevera, vrlo blizu sa nekih desetak metara dva ogromna psa, smeđe i crne boje i raširenih usta jure prema meni, a sa druge strane me dva psa zaobilaze.

Bacila sam i tašnu, kese, kišobran i vrisnula sam, međutim oni su produžili prema meni i nastavljali da laju.

Tada sam vidjela čovjeka koji je vodio djevojčicu od desetak godina sa kosom svezanom u rep, elegantno obučen sa naušnicama u ušima. Dotada sam mislila da ljudi koji imaju naušnice u ušima, mislim najviše na mlađe muškarce, da su neozbiljni, imala sam predrasude prema tim mladim momcima, muškarcima. To je bila ta moja predrasuda.

Taj čovjek je mirno ostavio djevojčicu i rekao joj da se ne pomiče i došao do mene i blago spustio ruku na moje lijevo rame i rekao : “ne plašite se, ja sam tu.“

Ja sam u njemu vidjela spas i vidjela sam da ima ljudi koji su spremni pomoći drugim ljudima bez obzira na vjerske, nacionalne, imovinske, obrazovne, ili bilo kakve podjele, jer ima ljudi koji ne pitaju ni za ime i spremni su vam pomoći.

Ja sam bila u opasnosti i taj čovjek mi je prišao da mi pomogne i pod cijenu da njega psi ugrizu. Onda su ti isti psi zastali, znali su da ih se taj čovjek ne boji. „Gdje ste pošli, gospođo?“, odgovorila sam: “ u auto“, a meni su se noge tresle, noge su mi od željeza i zabetonirane.

Taj čovjek me je nježno upitao gdje mi je ključ od auta, ali tašna mi je bila na podu i rekao mi je da polako nađem ključ od auta.

Onda sam tome čovjeku rekla: “hvala Vam do neba, zar je moguće da ima ovako dobrih ljudi koji su spremni da pomognu onome koji je u nevolji, a ja Vam ovo nikada neću zaboraviti.“

Kada sam ga upitala za njegovo ime, gospodin je rekao da njegovo ime nije važno: “ja Vama ne pomažem da biste Vi objavili da sam ja Vama pomogao, ja Vama pomažem jer ste Vi u nevolji, a pas zna i osjetio je da se Vi njega bojite, atakuju na Vas.“

Kada je otključao vrata moga auta, rekao mi je da polako krenem i da zatvorim vrata i da spustim prozor, te je ubacio moje namirnice i kese u auto.

Rekao mi je da su to napušteni psi sa ulice i da ljudi ostavljaju svoje kućne ljubimce pse kada im postanu teret, prestanu ih hraniti, te nije ni čudo što se psi ponašaju ovako kako se ponašaju.

Meni je tada palo napamet da su psi sastavni dio naših svakodnevnih, normalnih života i da mora biti pružanja podrške psima, jer i oni su također živa bića.

Napušteni psi ne smiju biti na ulici, oni moraju biti u azilima gdje će imati obezbjeđenu hranu i njegu, gdje će se odgovorne i empatične osobe brinuti o njima i gdje će imati zdravstvenu skrb i pomoć, a neko će možda i u tim i iz tih azila udomiti takve pse.

Pogotovo jer ljudi poput nas, mene, koji se boje i imaju i osjećaju strah i fobije prema psima, nadati se za bolji i sigurniji život, i za nas i za pse.

Bez obzira na pomoć tog mladog gospodina, iako mi je najbliži, ja ne idem više u Namex. Bunicu volim jer mi je tamo bilo lijepo i divno, ali ni tamo više ne idem. Sada je ona prljava. Sadnice su na izletištu i pored Bunice polomljene, korpe za smeće su izvrnute, klupe oštećene i ne znam ko sada dolazi tu.

Pravim usporedbu onoga što sam voljela na Bunici, onoga što me je ispunjavalo, onoga zbog čega bi srce zaigralo. Kada sam danas čula tu pjesmu vratila sam se u vrijeme svoje sreće i zadovoljstva, kada su mi bili živi članovi porodice i kada sam se družila sa ljudima bez obzira na rasu ili vjeru, sve što je bilo nebitno.