Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (Everyday Peace Indicators /Svakodnevni pokazatelji mira) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica (MZ) u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid.
Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Pokazatelj mira MZ Bijeli Brijeg
“Đemo Kasumović je počeo čistiti Trimušu, pa su se i ostali ljudi priključili toj akciji”
Facilitatorica: Klaudija
Đemo
Na Trimuši je napravio prve trkačke korake. Bilo je to prije 50-ak godina. Prelijepa staza u pretežito borovoj šumi, povezana sa Partizanskim spomen grobljem bila je idealno mjesto za sportaše, rekreativce i sve one koji su željeli uživati u prirodi.
Đemo bi trčao po 10, 20, 30 krugova. Ubrzo mu je to postalo monotono pa je počeo trčati, kako ih naziva „međunarodne linije“.
Trčao je do okolnih mjesta: Jablanice, Širokog Brijega, Međugorja, Čapljine, Nevesinja, Podveležja, Gubavice … a vratio bi se autobusom u Mostar. Nakon toga počeo je trčati „kružne linije“, vraćajući se u Mostar trčeći.
Koristio je svaku priliku i trčao, sam ili u društvu. Tada trčanje na ovim prostorima nije bilo popularno. Nije bilo organiziranih utrka u okruženju, pa su zaljubljenici dugih „pruga“ sami organizirali utrke.
Selman Sandro trčao je 1983. godine ultramaraton dužine 165 km, od Bihaća do Jajca. Đemo mu se pridružio u Ključu i trčao s njim sve do cilja u Jajcu, oko 65 km.
Đemo je ponosan na svoje najbolje vrijeme. Bilo je to točno u podne po mostarskom „zvizdanu“, od Gimnazije u Mostaru do Hotela na Buni trčao je 12 km za 48 minuta.
Zanimljiva je priča o Đeminoj najdužoj dionici. Trčao je od Starog mosta u Mostaru do Starog kamenog mosta u Konjicu. Svojim trčanjem spojio je ta dva remek djela Otomaske arhitekture. Pripreme, koje je sam osmislio, trajale su 45 dana. Svaki dan trčao je 45 km.
Na dan otvorenja kamenog mosta u Konjicu u 01:00 sat iza ponoći krenuo je sa Starog mosta u Mostaru, pratnja mu je bio prijatelj sa svojom kćerkom u automobilu. Trčao je s lakoćom, bez ikakvih trkačkih problema, ali su ga na 30-om kilometru napali psi lutalice. Bio je primoran kratko ući u automobil. Đemo u šali kaže da je diskvalifikovan. Na obnovljeni Kameni most u Konjicu stigao je u 8 sati i 10 minuta. U svojoj 58. godini istrčao je svoju najdužu dionicu od 74 km.
Odmah po osnutku, 2018. godine pridružuje se školi trčanja Sanus Motus. „Tu me svi vole“ – kaže. Kada spominje prijatelje ne može sakriti emocije. Đemo je dobri duh škole trčanja, ali i svake utrke gdje nastupi. Trčao je polumaratone u Duisburgu (Njemačka), Sarajevu, Banjaluci, svih 7 Mostarskih polumaratona, te utrke na 10 km u Konjicu, Tomislavgradu, Stocu … Zanimljivo je da je 2020. godine 4. Mostarski polumaraton trčao dva puta. Prvi put trčao je sam jer je utrka bila odgođena zbog lockdown-a. Drugi put je sa ekipom trčao dobro poznatu dionicu preko 6 gradskih mostova, jednu od najljepših staza polumaratona u regiji.
Jedne prilike je, šetajući po gradu, stigao do Trimuše. Ono što je vidio duboko ga je rastužilo. Mjesto gdje je napravio prve trkačke korake, njegova prva ljubav, Trimuša, bila je neprohodna, zarasla u korov i šikaru, prepuna smeća. Sljedeći dan ponio je alat i počeo čistiti. Odlučio je neprohodne dijelove staze osposobiti da svi koji žele mogu uživati u trčanju. Nakon nekoliko dana pridružio mu se Boris. On je vješto koristio pilu i trimer pa je posao napredovao puno brže. Postali su dobar tandem i jako dobri prijatelji.
Svojim vrijednim radom pokrenuo je i druge volontere i gradske službe. Ekipa iz Mostarskog polumaratona, Inicijativa građana Zajedno za Trimušu kao i neke druge udruge pridružile su se Đemi. Utorkom popodne ekipa bi dolazila na radnu akciju, a Đemo je radio svaki dan, od utorka do utorka. Često bi na Trimušu došao prije zore. Sjedio bi na klupi i čekao da se ugasi ulična rasvjeta. To bi bio znak da počne s radom. Do mraka ne bi napuštao šumu. Đeminu volju za radom, noć nije gasila, jedva je čekao novi dan da krene ispočetka.
Iako je Trimuša dobila novi izgled i sjaj, Đemo kaže da još nije završio sve što je zamislio. Ima još planova.
Čistio je Đemo i druge dijelove grada: okolina gradskog groblja Sutina, Vojničko igralište, lokalitet bivše kasarne Sjeverni logor gdje je sa posebnom ljubavlju za “malu raju” čistio oko vrtića.
Ljudi vide da je Đemo dobar čovjek i vrijedan radnik pa mu nude poslove. Ali, njega to ne zanima. Kaže da to nikako ne bi „slatko“ radio, nego preko volje.
Iako mu smeta neodgovornost nekih građana, to ga ne obeshrabruje. Svaki dan nastavlja istim tempom. On je čovjek vedra duha i velikog srca. U šali kaže „Moje srce je k'o onaj veliki tanjur za graha“. Na rendgen snimci se vidi koliko je veliko Đemino sportsko srce, ali njegova ljubav da ovaj svijet bude ljepše mjesto, još je veća. Đemina mjera je – raditi bez mjere .
