Nakon toga, počevši od 1969. godine u tri mandata biran je za direktora mostarskog Energopetrola. Firma je u tom periodu zabilježila impozantne uspjehe, posebno nakon  odvajanja od centrale u Sarajevu, kada je došlo do rapidnog  povečanja broja izdatih stanova svojim  radnicima, i obezbjeđenjem radničkog odmarališta na moru.
Na području cijele Hercegovine izgrađena je gusta mreža pumpnih stanica, a pored velike konkurencije zagrebačke INE uspjeli su redovno gorivima snabdijevati jedan dio Hrvatske.

Njegovao je poseban odnos prema radnicima što potvrđuje činjenica da je često znao s njima učestvovati na izgradnji objekata.

Pamte ga kao direktora koji nije imao svog vozača a na radnom  mjestu znao je provoditi po cijele dane. Pripadao je najstarijoj  generaciji uglednih građana koji su dali nemjerljiv doprinos privrednom razvoju grada.

Nosilac je brojnih  nagrada i priznanja a među njima je i najveće gradsko priznanje 14-februarska plaketa Mostara koje mu je dodjeljeno prije posljednjeg rata.