Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (Everyday Peace Indicators / Svakodnevni pokazatelji mira) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid.
Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
Pokazatelj mira: Ako neki Musliman ima bradu, to ne znači da Musliman bez brade nije pravi Musliman
MZ: Zalik
Facilitator: Kenan
Propisi i običaji
Od kako sam svjesna svog postojanja razmišljala sam ko sam ja i otkud mene ovdje. Što sam više rasla i spoznavala svijet oko sebe počela sam shvatati smisao egzistencije učeći od ukućana i od drugih ljudi iz mog okruženja. Dugo me mučilo pitanje, ko treba da postanem i koji su načini koji jednog pojedinca vode do krajnjeg cilja i šta uopće da mi bude cilj? Kao vrlo malo djevojčica, predškolskog uzrasta, počela sam pohađati mektebsku nastavu.
U to vrijeme mektebska nastava odvijala se svake subote i nedjelje, uz prisustvo lokalnog efendije. Dobro se sjećam riječi koje mi je uputila moja majka : „Slušaj sine efendiju, on će te naučiti mnogim stvarima koje će ti trebati u životu.“
Tada nisam razumjela o rečenim stvarima, ali sada kada vratim sjećanje to je bio jedan od prvih konkretnih kontakata sa vjerskom stranom života. Naučila sam kako se treba ponašati i odijevati u skladu sa vjerskim propisima muslimana. Moje obrazovanje kroz školu se proširivalo kroz predmet islamska vjeronauka, a i cijeli obrazovni proces sticanje znanja o islamskim propisima bilo je kontinuirano i jednoznačno, bez obzira na profil predavača.
Propisi o kojima smo imali priliku učiti, konkretno o odjevanju i ‘izgledu jednog muslimana’ bili su jasni i precizno određeni: žene trebaju pokriti sve osim lica, noga do iznad šljanka i šaka; muškarci trebaju pokriti dio tijela od pasa do ispod koljena. U mojim srednjoškolskim danima kao izvor znanja umjesto knjiga i usmene riječi predavača pojavio se internet sa različitim izvorima. U isto vrijeme primjetila sam da ulicama mog mjesta sve više šetaju parovi islamske vjeroispovijesti obučeni drugačije od onoga kako sam još u osnovnoj školi učila. Kasnije sam spoznala da su to muslimani koji prakticiraju druge običaje i pravila kako u ponašanju tako i u odijevanju. Kada to kažem mislim na sljedeće: žene su pokrivale sve osim očiju, a ponekada i njih; mušarci su nosili duge brade i podvrnute pantalone.
Kao zaintrigirana i radoznala tinejdžerka, ali kao i osoba koja je u isto to vrijeme počela više prakticirati vjeru iz straha da ne pogriješim počela sam istraživati o propisima islama putem interneta. Većina internetskih izvora ukazivali su na to da moram pokriti sve pa i lice (na šta nisam bila spremna) inače sve što radim i praktikujem u vjeri nema pravu vrijednost.
Vrijeme je prolazilo a ja sam se uz mnogo unutrašnje borbe odlučila voditi savjetima svog mektebskog efendije. U toku svog studiranja, zbog nove sredine, nisam imala puno doticaja sa islamskim društvom. Nakon završenog studija vezanog za prirodne nauke, posao sam dobila u Medresi. Nakon par sedmica rada sa ljudima koji su od onih što najbolje poznaju vjeru i samu svetu knjigu Kur'an (profesori fika, akaida, ahlaka, hadisa.., među kojima se našlo hafiza i hafiza) odjednom mi se javila stara misao vezana za izgled muslimana i muslimanke o kojima nisam razmišljala godinama.
Kodeks oblačenja u navedenoj ustanovi za učenike i učenice bio je jasno propisan i u skladu sa onim što sam učila kroz školovanje. Među profesoricama većina je bila pokrivena a profesori su bili uredno obrijani i obučeni u odijela. Dugo mi je trebalo da se usudim otvoriti temu sa bilo kojim profesorom iz stručnih predmeta jer sam htijela izbjeći njihovu pomisao da ih osuđujem za nepravilno praktikovanje islama. Između ostalog oni su bili ti koji su svoj profesionalni život posvetili istraživanju, izučavanju, praktikovanju i širenju pravilnih tumačenja propisa i Svete knjige.
Shvatila sam baš to, moji saradnici su oni koji znaju odgovore na moja pitanja. Razgovarala sam sa jednom od tih profesorica i pitala je zašto u islamskom svijetu neki biraju jedan način oblačenja i izgled a neki drugi. Ona mi je objasnila da su u pitanju različita tumačenja ali da ni jedno od njih nije pogrešno ili manje vrijedno.
U tom trenutku shvatila sam koliko sam zapravo površno shvatala propise i gledala ih kao crno-bijelo. Jer kako bi jedan hafiz koji zna cijeli Kur'an napamet i koji svaki dan pet puta ponosno staje u prvi saf sa svojim džematlijama mogao biti loš musliman samo zbog činjenice da nema dugu bradu i podvrnute pantalone.
I kako bi jedna hafiza, profesorica arapskog jezika ahlaka i akaida koja širi znanje o islamu i uči nove generacije pravilnom načinu islamskog života, mogla biti loša muslimanka.
Dakle, ono što vidimo očima i čujemo ušima, ne predstavlja nužno stvarno stanje stvari. Tako i izgled jednog čovjeka – muslimana, ili žene – muslimanke ne prikazuje njihovu duhovnu vrijednost i iman koji nose u sebi.