Sud BiH potvrdio je optužnicu protiv nekadašnjih visokih dužnosnika Armije BiH, Dževada Mlaće, rođenog 1954. godine u Bugojnu, državljanina BiH i Selme Cikotića inače i bivšeg državnog ministra obrane te porom ministra sigurnosti, rođenog 1964. godine u mjestu Trpezi, Berane, Crna Gora, državljanina BiH dok je Sud BiH odbio optužnicu protiv osumnjičenog Tahira Granića.

Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine, sredinom prosinca prošle godine podigao je optužnicu protiv Mlaće i Cikotića, da su za vrijeme rata u BIH i sukoba između Armije BiH i HVO-a, optuženi Mlaćo u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva općine Bugojno i optuženi Cikotić u svojstvu zapovjednika OG Zapad Armije RBiH, od 12.03.1993. do 13.04.1994. a od navedenog dana u svojstvu načelnika stožera u 7. Korpusu Armije BiH, postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika za vrijeme rata i počinili kazneno djelo – Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. Kaznenog zakona BiH.

Dževad Mlaćo optužen je za naređivanje ubojstva zarobljenika hrvatske nacionalnosti na način da je napravljen popis tzv. “ekstrema” zarobljenika HVO, a potom odvođenje tih osoba u prostorije BH banke gdje su mučeni i premlaćivani, nakon čega su od strane pripadnika vojne policije odvođeni u posebne prostorije na lokalitetu Rostovo, da bi potom od strane pripadnika vojne policije likvidirani.

Selmo Cikotić optužnica tereti za izdavanje zapovijedi da se zarobljene osobe hrvatske nacionalnosti izvode na obavljanje prinudnih radova na prvim borbenim linijama, svjesni da je takvo postupanje nedozvoljeno i nezakonito, jer je na takav način ugrožen život te za nečovječno postupanje prema istima. Cikotiću se stavlja na teret da nije poduzeo nužne i razumne mjere kako bi spriječio premlaćivanja i ubojstva zarobljenih pripadnika HVO-a iako je imao informacije koje su mu omogućavale zaključak da se njemu podređeni pripadnici spremaju učiniti takva kaznena djela te da je propustio kazniti izvršitelje, iako je za to imao razlog.

“Dževad Mlaćo, u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva općine Bugojno, nakon 15. vanredne sjednice Ratnog predsjedništva, dana 22.07.1993. godine, kao de facto autoritet civilne i vojne vlasti na području općine Bugojno, čije su se odluke poštovale i provodile, donio je odluku da se određeni broj zarobljenika hrvatske nacionalnosti koje je označio kao “ekstremni dio” tajno likvidira, navodeći u osobnom dnevniku ‘Zvanično: Ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno: Ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira’, pa je u cilju realizacije zapovijedi o likvidaciji naredio sačinjavanje popisa od 23 do 26 zarobljenika koji se imaju smatrati ekstremima, što je i učinjeno, da bi Mlaćo početkom mjeseca listopada 1993. godine također u cilju realizacije zapovijedi o likvidaciji zarobljenika, spriječio njihov transport u Kazneno popravni zavod u Zenici, na način da je izdao zapovijed o zaustavljanju transporta iz navodno sigurnosnih i tehničkih razloga, iako su organi sigurnosti utvrdili da su ispunjeni svi uvjeti za prijevoz zarobljenika, niti da su uočeni bilo kakvi tehnički problemi, nakon čega su u listopadu osobe sa tog popisa, od strane pripadnika 307. motorizirane brigade ARBiH odvedeni u logor Iskra u prostorije BH banke, dok su sa radova na Pruscu u prostorije BH banke dovedeni ostali zarobljenici, gdje su ih pripadnici vojne policije u namjeri lišenja života, udarali rukama, nogama i tupim predmetima po svim dijelovima tijela, nanoseći im snažnu tjelesnu i duševnu bol i patnje, a od kojih zadobivenih ozljeda su u BH banci neki od zarobljenika preminuli”, stoji u optužnici.

U optužnici se navode imena zarobljenih i mučenih pripadnika HVO-a, ali koja su anonimizirana za javnost. Nadalje, navodi se da je Mlaćo potom naredio da se zarobljenici označeni kao ekstremi izdoje i odvedu na posebnu lokaciju u prostorije motela na Rostovu, u općini Bugojno, koju je osobno odredio i na koju je, u periodu kada su zarobljenici premlaćivani i ubijani, dolazio. U optužnici se navodi kako mu je određena osoba ukazala da se s takvim radnjama prema zarobljenicima mora prestati, ali kako je on i pored toga nastavio s realizacijom odluke o likvidaciji “ekstrema.

Optužnica decidirano navodi kako su zarobljenici HVO-a odvođeni od strane vojne policije u grupama od po dva do četiri zarobljenika, odvezeni u motel na Rostovu, gdje je od posljedica premlaćivanja od strane pripadnika VP 307. brigade preminuo jedan zarobljenik, dok su ostali zarobljenici, na lokalitetu Rostova u listopadu 1993. godine hitcima iz vatrenog oružja od strane pripadnika ove jedinice, ubijen, a njihovi posmrtni ostatci nikada nisu pronađeni, izuzev posmrtnih ostataka njih nekoliko koji su ekshumirani na tom lokalitetu.

Ovu sudbinu izbjegao je jedan zarobljenih HVO-a koji je uspio pobjeći, a čije je ime također u optužnici zaštićeno za javnost.

Hrvatski zatočenici korišteni kao živi štit

Optužnica Tužiteljstva BiH Selmu Cikotića tereti da je kao zapovjednika Operativne grupe Zapad, 3. Korpusa ARBiH i kao načelnik Štaba u 7. Korpusu ARBiH, znajući da se radi o nedozvoljenoj radnji prema zarobljenicima, jer im je tako ugrožen život, nečovječno postupali prema istima, na način da su od rujna do prosinca 1993. godine izdavali zapovijedi podređenim pripadnicima 307. motorizirane brigade ARBiH da zatvorenike hrvatske nacionalnosti odvode na obavljanje prinudnih radova na prve borbene linije i to u mjesta: Podripci, Sabljari, Pajić polje, Donja Hrasnica, Gornja Hrasnica, Pirići, Duratbegović Stolac, i dr.

Cikotić se tereti kao nadređena osoba pripadnicima 307. motorizirane brigade koji su izravno sudjelovali u ubojstvima i premlaćivanju  hrvatskih zatočenika.

Kako se nadalje navodi, hrvatski zatočenici su vršili uređenje borbenih položaja ARBiH i kopali rovove, tranšeje i zemunice, gdje su često bila vatrena djelovanja, čime su korišteni kao ‘živi štit’ te je i nekoliko njih tako stradalo i ranjeno.

Prema navodima u optužnici, Cikotić je propustio poduzeti sve moguće mjere u granicama svoje moći u sprječavanju činjenja kaznenog djela ubojstva i nečovječnog postupanja, koje su izvršene nakon što je Mlaćo donio odluku da se određeni hrvatski zatočenici, koje je označio kao „ekstremni dio“, tajno likvidira navodeći u osobnom dnevniku ‘Zvanično: Ne smijemo imati civilnih zarobljenika’, Tajno: Ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira’.

Konkretno, potvrđena optužnica Dževada Mlaću tereti da je počinio ratni zločin protiv civilnih zarobljenika iz članka 175., točka a), sve u svezi s člancima 30. i 180, stavak 1. KZ BiH, te člankom 41., stavak 1. Dopunskog protokola I na Ženevske konvencije i člankom 23. Haškog protokola. Cikotić se također tereti za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika po istim odredbama.

15 tisuća Hrvata protjerano iz Bugojna

S područja Bugojna je u proteklom ratu prognano više od 15 tisuća Hrvata, imovina Hrvata je opljačkana i uništena, kao i katolički vjerski objekti, a sam grad je skoro potpuno etnički „očišćen“. Međutim, za podsjetiti je da je optuženi Cikotić u prethodnom periodu bio visoki dužnosnik SDA, a između ostaloga i državni ministar obrane te državni ministar sigurnosti.

Podsjetimo da je Bugojanac Merzuk Aletić, zaštićeni svjedoka Tužiteljstva, u 28. studenoga prošle godine izvršio samoubojstvo pred istražiteljima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u mjestu Rostovo i to upravo kada je trebao pokazati neke od lokacija gdje je pokopano 15 ubijenih Hrvata iz Bugojna, pod istragom je županijskog tužiteljstva Srednjobosanske županije.

Aletić je bio jedan od zaštićenih svjedoka Tužiteljstva BiH u predmetu protiv Dževada Mlaće, nekadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna i Selme Cikotića, tadašnjeg zapovjednika Operativne grupe Zapad Armije BiH, te bivšeg državnog ministra obrane i sigurnosti. Samoubojstvo se dogodilo pred istražiteljima, a nesretni Aletić ipak nije otkrio lokaciju gdje se nalaze posmrtni ostatci ubijenih Bugojanaca hrvatske nacionalnosti.

U Bugojnu je tijekom rata ubijeno 311 Hrvata, a 21 je nasilno odvedenih iz bugojanskih logora, a traga se za tijelima još njih 15.

Neslužbene informacije govore kako je Aletiću otkriven identitet svjedoka-pokajnika, da je bio pod velikim pritiskom, dobivao prijetnje itd. te da se, u konačnici, i odlučio na ovaj očajnički čin pred očima istražitelja. Istodobno, još uvijek mnoge obitelji na prostoru cijele BiH traže posmrtne ostatke svojih ubijenih o čijim posljednjim stratištima se i danas šuti, a mnogi svjedoci ne žele ili ne smiju otkriti njihove lokacije.

Što je prethodilo samoubojstvu, tko je otkrio njegov identitet te tko mu je upućivao prijetnje ni do danas nije razjašnjeno.

(dnevni list)