Na današnji dan prije pet godina ovaj svijet je napustio jedan od najomiljenijih profesora Pravnog fakulteta, ali i cijelog Univerziteta u Sarajevu, Zdravko Grebo. Po rođenju Mostarac, po načinu života sarajevska raja, po ubjeđenju kosmopolita.
Grebo je rođen u Mostaru 30. jula 1947 godine. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1970., da bi potom postdiplomski i doktorski studij završio u Beogradu.
Osim što je bio profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, Grebo je uvijek težio biti korak ispred. Bio je član Executive Board of Bosnian Peace Corps, osnivač HCA za prostor bivše Jugoslavije, direktor Pravnog Centra FOD BiH, direktor međunarodnog postdiplomskog kursa “Evropske studije”, osnivač Otvorenog društva Bosne i Hercegovine (Soroševa fondacija). Također je stigao biti i jedan od osnivača kultne radio stanice ZID, koja je nastala u toku opsade Sarajeva, kao i istoimene izdavačke kuće.
Bio je veliki navijač Veleža o kojem je ovako govorio:
“Velež je zaista pokret, i to nije puka fraza. Velež je vjera u određene vrijednosti, i to ne samo one vrijednosti kojima se ono malo slobodarske Evrope danas busa, već je to vjera u izvorne ideje revolucije: sloboda, bratstvo, jednakost, solidarnost i vjera u budućnost.”
Nijaz Duraković (Stolac, 1.1. 1949 – Sarajevo, 29. 1. 2012) u Stocu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1971. završava studij sociologije na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Sarajevu. Već 1973. upisuje interdisciplinarni postdiplomski studij „Sociološki aspekti jugoslovenskoga društva“, te iz oblasti nacionalnog pitanja magistrira 1975.
Na FPN-u u Sarajevu je 1977. godine primljen kao asistent na predmetima Međunarodni odnosi i Uporedni politički sistemi. Doktorsku disertaciju Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju odbranio je 1979. godine, da bi slijedeće godine bio izabran u zvanje docenta na pomenutim predmetima.
U zvanje vanrednog profesora biran je 1984. godine, a 1988. u zvanje redovnog profesora. Izvodio je nastavu i na Višoj upravnoj školi u Sarajevu, zatim na Pravnim fakultetima u Sarajevu, Zenici i Tuzli. Jedan je od utemeljitelja postdiplomskog studija na FPN Sarajevo, a funkciju predsjednika Vijeća postdiplomskog studija obavljao je dvanaest godina. Za svo to vrijeme u funkciji mentora izveo je veliki broj magistranata i doktoranata.
Što se tiče političkog angažmana bio je član Predsjedništva Saveza komunista BiH (1985-1988), zatim je izabran za predsjednika Saveza komunista BiH 1988., član je Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (1988-1991), utemeljitelj je i prvi predsjednik reformirane Socijaldemokratske partije (SDP) (1992), a funkciju predsjednika SDP-a obavlja do 1997. U ratnom periodu bio je član Predsjedništva Republike BiH.
Po moralnom i idejnom habitusu, Nijaz je bio ljevičar, socijaldemokrata, humanista, Bosanac, bio je Bošnjak, hrabar i istinoljubljiv čovjek. U svijetu u kome živimo Duraković se s pravom ponosio svojim demokratskim ubjeđenjima. Jer, bolje od mnogih je znao da se pomodno relativiziranje podjela na ljevicu i desnicu, tako prisutno u pojedinim dijelovima svijeta, ne može, niti treba, nekritički i slijepo ekstrapolirati na naše prilike. Bosanskohercegovačka i balkanska zbilja je još takva da je biti na ljevici stvar humanističkog etosa, izbora Istine, Jednakosti i Dobra kao načela gradnje svijeta, a ne pitanje partijsko-političkih svrstavanja. U ovom smislu Duraković je kao humanista i demokrata bio ljevičar.
Nijazu je svijet bio nezamisliv bez Stoca, i ta zavičajna dimenzija bila je jako naglašena u njegovom životu. Naprosto mu je bilo drago što je iz Stoca. U svojim formativnim gimnazijskim godinama bio je ponesen maštanjima o revolucionarnoj karijeri stolačkih mladića Asima Behmena i Mustafe Golubića, dvojice ljudi o kojima je mnogo znao i često pričao, i čiji su likovi na njega ostavili jak dojam.
Njegovo djelo su prožimale tri noseće ideje: ideja nacionalne ravnopravnosti; vizija i politička praksa multinacionalne Bosne i Hercegovine, te ideja odbrane bosanskohercegovačkog društvenog i državnog subjektiviteta. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, u godinama krize socijalizma i raspada Jugoslavlije, Duraković se legitimirao kao beskompromisni znanstveni i politički kritičar ideje i prakse nacionalizma, međunacionalne mržnje i nacionalne diskriminacije.
Kao politički najizraslija i najodgovornija politička ličnost tih godina u zemlji, budući je bio predsjednik jedne i jedine najveće političke stranke Saveza komunista BiH, on se cijelim svojim bićem zalagao za očuvanje nacionalne kao ljudske, građanske ravnopravnosti svih ljudi i naroda u Republici.
Duraković je i tih godina znao da je svako narušavanje bosanskoga klatna nacionalne ravnopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata samo uvod u sukobe koji su se u ratnoj formi devedesetih godina i desili. Ključ opstanka BiH je afirmacija, ravnopravnost i jednakopravnost njenih naroda u okvirima demokratskih društvenih i političkih odnosa, siže je njegovog koncepta nacionalnog pitanja u BiH, a to je ujedno i njegov bitan doprinos teoriji nacije i nacionalnih odnosa u domaćoj znanosti.
Nijaz Duraković izgradio je osoben stil u politici i javnom djelovanju: nije imao strahopoštovanja pred svjetovnim autoritetima i centrima moći, govorio je i djelovao autorski, kreativno i odvažno ne plašeći se rizika, ali bez oholosti i arogancije. Djelovao je osluškujući volju i misao naroda, običnih ljudi i zato su ga oni poštovali, cijenili i voljeli.
