Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona dodijelila je kompaniji ECO-WAT iz Kiseljaka koncesije za izgradnju nekoliko solarnih elektrana.

Firma ECO-WAT je u vlasništvu Dejana Brajkovića i kompanije Tibra-Pacific koja je dodijeljenom koncesijom na području Stoca graditi 20 solarnih elektrana.

Jedna koncesija je dana za elektrane C3, C4 i C5, sve tri instalirane snage 4.999,20  kW, te D5, D6, D7, D8 i D9, svih pet instalirane snage 999 kW, te E1, E2 i E3, sve tri instalirane snage 999  kW.

Druga koncesija je izdana je koncesija za izgradnju elektrana B2, B3, B4 i B5, sve četiri instalirane snage 4,999,20  kW, zatim C2 instalirane snage 4,999,20  kW, kao i D3, D4, E4 i E5, sve instalirane snage 999 kW, također na lokalitetima Trijebanj i Crnići.

Solarne elektrane će se graditi na lokalitetu Trijebanj i Pješivac u Općini Stolac. Koncesija se dodjeljuje na period od 30 godina. Prava i obaveze koncesora i koncesionara precizirat će se ugovorom o koncesiji koji će, uz prethodnu saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i pribavljeno mišljenje Kantonalnog javnog pravobranilaštva, u ime koncesora s koncesionarom potpisati ministar privrede HNK.

Za veće elektrane jednokratna koncesijska naknada iznosi nešto iznad 20,000,00 KM, a za manje kreće se od 3.000,00 KM.

Firma ECO-WAT je u vlasništvu Dejana Brajkovića i kompanije Tibra-Pacific.

Firma je još 2022. godine dobila saglasnosti od Vlade FBiH u postupku izdavanja energetskih dozvola za izgradnju pet fotonaponskih elektrana.

Vlasnik “Tibre” je kontroverzni Tihomir Brajković a poslove proizvodnje struje u Hercegovini  namjeraca raditi zajedno sa svojim bratom Dejanom.

Ko je, zapravo, Tihomir Brajković? Prema nama dostupnim podacima, rođen je 1972. godine u selu Oglavku kod Brestovskog, na granici Fojnice i Kiseljaka. Porodica mu se u bivšem sistemu bavila poljoprivredom, i to vrlo uspješno. Zemlju su od tadašnjih zadruga uzimali u najam, a sve što bi proizveli prodavali su u Sarajevu i okolini.

U ratu je Tihomir bio obični vojnik HVO-a, ali su poljoprivredu, od koje su do tada dobro živjeli on i njegovi, zamijenili – trgovinom. Kiseljak je bio punkt iz kojega se opskrbljivalo opkoljeno i gladno Sarajevo. Nije izostala dobra zarada.

Iz rata Brajkovići izlaze na broju, ali godinu-dvije poslije u saobraćajnoj nesreći gine glava porodice. Sve konce preuzima najstariji sin Tihomir. Da je tako bilo, kazuje i naziv firme koju je osnovao – “Tibra”, što su početna slova njegova imena i prezimena. Braća Benito, Robert i Dejan našli su se u ulozi glavnih saradnika.

Prvi veći poratni biznis bio je onaj s mesom. Brajkovići su osnovali firmu “Meso-Impex” i krenulo im je više nego dobro. Prema riječima upućenih, baš u to vrijeme Holandija, Belgija i još neke zemlje počele su se rješavati mesa iz rezervi kojemu se primicao istek roka valjanosti. Shvatili su, naime, da im ga je bolje prodati budzašto ili pokloniti negoli da ga sami uništavaju. I tu su mnogi iz susjedne države nanjušili priliku za dobru zaradu.

– U nekoliko mjeseci su Brajkovići kupili luksuzne Mercedese hladnjače i stekli vozni park kakvim su se mogle pohvaliti samo jake mesne industrije s višedesetljetnom tradicijom. Kako neće kada su ćevabdžije iz Sarajeva, Zenice, Visokog, Banje Luke… stajali u redu za to meso. I, što je važno, kamione nisu kupovali na uobičajeni način, poput kredita ili leasinga, nego mahom u kešu. Pare na stol. To je poslovično oprezne Nijemce ostavilo u čudu – govore Kiseljačani.

Iz tog vremena ostao je možda jedini poveći poslovni rep braće Brajković, “težak” 9,3 miliona konvertibilnih maraka, ili oko 4,6 miliona eura. Radilo se o famoznom “uvozu radi izvoza”, i to bikova i goveda. Uvozili su se s njihove strane u Slobodnu zonu u Kiseljaku, ali ubrzo iz nje izlazili pod objašnjenjem “oplemenjivanja”, odnosno “unutrašnje obrade”. Nekoliko dana poslije ista bi roba opet bila vraćena u zonu i iz nje nakon carinjenja puštana u slobodan promet u BiH. Kvaka je u tome da se nakon svega na tržište puštala manja količina mesa od uvezene, a posljedično tome plaćene su i manje carine te ostali nameti.

Shema je funkcionirala dok je Uprava za indirektno oporezivanje BiH (tamošnja Porezna uprava) nije razotkrila 2006. godine. Trebale su im četiri godine, jer su 2002. godine na ovakvu praksu bili upozoreni od strane CAFAO-a. Poreznici su na koncu izdali ravno 273 rješenja, Brajkovići su se žalili na svako od njih, ali su u međuvremenu rasprodali mašine i vozila, pa je veliko pitanje hoće li se i odakle onih devet i nešto miliona maraka duga moći naplatiti.

Dok je posao s mesom cvjetao, Brajkovići su u samom Kiseljaku podignuli velebni poslovni centar. Ipak od svega je odskakala diskoteka “Pacific”, koja je mogla primiti nekoliko hiljada ljudi. Bila je na dobrom glasu i u nju se dolazilo u noćni provod iz cijele Bosne i Hercegovine, pa čak i Dalmacije.

– To je jedino mjesto gdje se u javnosti volio pojavljivati Tiho. Imao je svoj stol na jednoj platformi i odatle sve nadzirao. Iznad diskoteke napravio je i penthouse s bazenom za sebe i porodicu, tako da mu je bilo lako spustiti se i u kućnim papučama – kažu.

Nakon trgovine, mesa i pjevačica, novi biznis našli su u stanogradnji. Prvu veću stambenu zgradu podignuli su u Kiseljaku, ali onda im se otvorilo Sarajevo. Navodno je počelo škripati u odnosima s lokalnim vlastima i HDZ-om, apetiti su s obiju strana bili sve veći i veći i teško su iznalazili dogovor.

– Brajkovići počeli naveliko graditi u Sarajevu. Prvo na Stupu, onda u Neđarićima, pa na Otoci, niknulo je nekoliko hiljada stanova, i to svi uz tramvajsku prugu. Pa zahvaljujući ovim gradnjama Sarajevo je spojeno s Ilidžom u jedan grad. Tu su se okrenule stotine miliona maraka – veli jedan sarajevski građevinar.

Kada se gradilo, “Tibra” je za tamošnje vlasti bila i socijalni partner jer je zaposlila na stotine radnika iz propalih firmi u Zenici, Visokom, Ilijašu, Kaknju…

– Ljudi su radili za sitan novac, ali bolje im je bilo i to nego ništa. Brajkovići su to znali iskoristiti. Jedino što bi dobro platili bili su inženjeri na gradilištima i advokati koji su gradnju papirnato pripremali – dodaje građevinar.

Poznato je i da je Tihomir Brajković pravosnažnom presudom Suda BiH od 15. aprila 2019. godine kao vlasnik i osoba koja je efektivno upravljala poslovanjem pravnog lica Tibra-Pacific d.o.o. Kiseljak, osuđen zbog krivičnog djela poreske utaje, odnosno utaje PDV-a u periodu 2007-2010. godine u iznosu od 2.390.014,25 KM na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu u iznosu od 350.000 KM sporednu.

Nakon te presude mnogi mediji su pisali da je Brajkoviću oduzeta imovinska korist u iznosu od oko 2,3 miliona KM. No, objava Izvještaja o izvršenju Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za 2022. godinu otkriva da je Brajković kaznu platio tek tri godine nakon izrečene presude.

Vlada HNK dakle dobija još jednog osuđenog korisnika koncesije.

(oslobođenje/mostar.live)