Malobrojni Srbi koji danas žive u Mostaru, njih oko 3.000, proživljavaju istu sudbinu koja je zadesila srpski narod na Kosovu i Metohiji, koji je svakodnevno izložen raznim vrstama pritisaka, koji za krajnji cilj imaju etničko čišćenje.

Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske” predsjednik Koordinacije Srba Mostar Dušan Golo, komentarišući najnoviji eksces u ovom gradu kada su na igralištu u povratničkom srpskom naselju Baćevići napadnuta djeca, a igralište i selo oblijepljeni ustaškim simbolima. Iako su počinioci ovog napada identifikovani, ističe da mještani ovog sela i dalje žive u ogromnom strahu i neizvjesnosti šta bi im mogao donijeti novi dan. Zbog toga smatra da između Srba iz Mostara i na Kosovu i Metohiji nema gotovo nikave razlike. Na Kosmetu se, kako ističe, sprovodi otvoreno nasilje i teror, a u Mostaru prikriveno i perfidno. Poručio je i da će, ako se nešto ne uradi, rezultat na kraju biti isti.

GLAS. Šta se konkretno desilo tog dana? 

GOLO: Sve je počelo kada je jedna grupa mladića hrvatske nacionalnosti došla u selo i igralište na kom se igraju naša djeca, a onda i područje oko spomen-parka posvećenog žrtvama Drugog svjetskog rata i ubijenim civilima od strane ustaša oblijepila naljepnicama sa ustaškim simbolima. Iako je policija o tom bila odmah obaviještena, nije reagovano. Naša djeca su skinula te naljepnice, nakon čega je ova grupa ponovo došla i u kasnim noćnim satima i napala ih palicama. Da roditelji nisu izašli da pomognu, bilo bi svašta. Smatram da je ovo bilo organizovano, kako bi se izazvale vjerske i etničke tenzije, ali i strah kod mještana srpskog sela Baćevići. Tragično je da niko od predstavnika hravtskog naroda nije reagovao na ovo. Niko od njih nije došao ni do Baćevića, da pruži podršku preplašenim ljudima. I ovo mnogo govori.

GLAS: Kažete da ovaj napad nije bio spontan?

GOLO: U početku smo mislili da se radi o spontanim provokacijama i napadima, dječijim nestašlucima, ali ako stvari sagledamo malo šire može se zaključiti da je sve bilo unaprijed osmišljeno i organizovano. I to je nešto što najviše plaši. Mi smo sve ovo shvatili veoma ozbiljno.

GLAS: Ako sam Vas dobro shvatio i ranije je bilo sličnih stvari. Da li ste ih prijavljivali i kako ih je policija rješavala?

GOLO: Policija je ovog puta reagovala tek nakon pritiska javnosti. U početku su sve pokušali zataškati, odnosno prikazati na pogrešan način. Govorili su kako nije bilo ustaškog obilježja, što naravno nije tačno. Imam fotografije koje je snimio moj unuk. U Baćevićima se inače nalazi jedini spomenik posvećen žrtvama ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu. I onda neko dođe i lijepi ustaška obilježja i kukaste krstove. Šta je to nego svjesna i planska provokacija? I ovaj sllučaj je pokazao na koji način su odgajana ta djeca koja su to radila, ali i srpska koja su to skidala. Najveća je tragedija što se radi o napadačima, mladim ljudima koji su očigledno zadojeni vjerskom mržnjom. To mi stvarno nikako ne ulazi u glavu, pogotovo nakon toliko godina od rata. Katastrofa!

GLAS: Šta nadležni rade u vezi s tim pitanjem?

GOLO: Ništa. Sve relativiziju, iako je problem godinama prisutan. Čak su pokušali optužiti čojeka koji je prijavio napad na svoje dijete. Prvobitno saopštenje je bilo da su se potukle dvije grupe mladića te da su se djeca tukla i ranije. To je posljedica, ali šta ćemo sa uzrocima. Niko se sa njima ne bavi. Nisu nam dovoljne poruke podrške i osude.

GLAS: S kojim se još problemima suočavate?

GOLO: Nikakva prava ne možemo ostvariti pa ni na posao, iako smo na papiru konstitutivan narod u FBiH. Mi smo građani takozvanog en-tog reda. Jednom od srpskih zvaničnika nedavno sam rekao koliki je srpski grunt na ovim prostorima. On se iznenadio. Rekao sam mu da je i to vjerovatno jedan od razloga napada na našu djecu. I šta ćemo sada? Hoćemo li se odreći te imovine ili institucionalno braniti?! Sve ide u pravcu da se nastavi sa etničkim čišćenjem koje je započelo 1992. godine. Ako se nešto ne učini, ovi prostori će na kraju ostati bez Srba. Neće biti neka nova “oluja”, ali tu je povjetarac koji svakodnevno duva. On se vrlo često ne vidi golim okom, ali ga mi osjećamo na svojoj koži. I zbog toga nisam optimista kada je u pitanju opstanak oko 3.000 Srba u podijeljenom gradu kao što je Mostar u kom dvije strane ne izlaze iz rovova iskopanih devedesetih.

GLAS: Da li i kako vlasti Srpske i Srbije mogu pomoći?

GOLO: Nama je ovdje neophodna njihova otvorena podrška. Nedavno je usvojena Deklaracija na Svesrpskom saboru. Ona ne bi trebalo da ostane mrtvo slovo na papiru. Zatražiću od Srbije da otvori državnu kancelariju za Srbe u regionu. Nije isto biti Srbin u Parizu ili Berlinu i recimo u Mostaru, u kom je srpski narod suočen sa problemima koji prijete njegovom opstanku na ovim prostorima. Nekada je u Mostaru živjelo 35.000 Srba, danas manje od deset odsto od tog broja, pri tome mnogi od njih ne smiju da kažu da su Srbi. Boje se.

GLAS: Da li i kako vlasti Srpske i Srbije mogu pomoći?

GOLO: Nama je ovdje neophodna njihova otvorena podrška. Nedavno je usvojena Deklaracija na Svesrpskom saboru. Ona ne bi trebalo da ostane mrtvo slovo na papiru. Zatražiću od Srbije da otvori državnu kancelariju za Srbe u regionu. Nije isto biti Srbin u Parizu ili Berlinu i recimo u Mostaru, u kom je srpski narod suočen sa problemima koji prijete njegovom opstanku na ovim prostorima. Nekada je u Mostaru živjelo 35.000 Srba, danas manje od deset odsto od tog broja, pri tome mnogi od njih ne smiju da kažu da su Srbi. Boje se.

(glas srspke)