Evropa je slavila pobjedu nad fašizmom, a mi smo svjedočili da on nije pobijeđen
Tragovi fašizma iz 9. maja 1993. i danas su svježi. Prisjećaju ih se Mostar i Mostarci, napadnuti od strane agresorskog HVO-a na današnji dan prije 32 godine, nakon čega je lijeva obala ostala u potpunoj blokadi 50 dana.
Napad je započeo u zoru atakom na Komandu 4. korpusa Armije RBiH koja se u tom trenutku nalazila u zgradi Vranica i artiljerijskim napadima na civilne objekte te položaje i objekte Armije RBiH u gradu .
O 9. maju 1993. i svemu što je uslijedilo nakon tog dana u našem gradu razgovarali smo sa ratnim komandantom bataljona i “zlatnim ljiljanom” danas predsjednikom Jedinstvene organizacije boraca Grada Mostara, Esadom Kosićem.
Gospodine Kosiću, udruženi zločinački poduhvat u Mostaru je započeo na današnji dan u zoru…
U dva sata ujutru tog dana dobili smo informaciju da se Španska brigada Salamander povukla na Hum, što je za nas bio znak da može doći do neke akcije, i mi smo se odmah rasporedili. Malo prije pet sati započeo je napad HVO-a. Ispaljeno je nekoliko višecijevnih bacača raketa i minobacača 82mm, po cijeloj zoni u kojoj se u tom trenutku većinom nalazilo civilno stanovništvo. Prvi plotun je ispaljen prema Toplom dolu, iznad Šehovine, vjerovatno pretpostavljajući da se tamo nalazi artiljerija, koja tad tamo nije bila.
Iako nespremni, uspjeli ste se brzo organizovati i organizovati odbranu…
Prebacili smo se u rejon Južnog logora i postavili liniju od Vinarije duž Neretve. Na lijevom krilu bio je bataljon “Šargan“, u produžetku pripadnici 7. bojne koji su tad već stupili u odbranu grada, jer su tu noć svi pripadnici te bojne (hrvati) napustili zonu odgvornosti jedinice što je bio jasan signal da se nešto sprema. Ista situacija se desila i sa 8.bojnom u Blagaju. Jedinice smo potom uputili u Šantićevu, kao pojačanje jedinici koja se gore (u Šantićevoj ulici) već nalazila. Tamo je grad branila četa “Šantićeva“ iz sastava Drugog bataljona. Uputili smo dva voda, i organizovali liniju odbrane koju smo održali do kraja agresije. Raspoređena je i četa “Mahala“, dio Nevesinjskog bataljona, Šargani, MUP je zajedno s Vojnom policijom bio u objektu nekadašnjeg Jagnjeta. Četa Cernica je zaposjela svoju liniju od Šemovca do Šantićeve. Jedan dio naših jedinica ostao je izlovan u tadašnjem Đačkom domu. Iznad njih je bio komandni centar u Vranici. HVO je izvršio strašan napad na te ljude, borba je trajala duže od 12 sati. Naši vojnici su se predali nakon što su ostali bez municije. Uspostavljene linije smo održali do potpisivanja Vašingstonskog sporazuma.
Tog dana je svijet slavio pobjedu nad fašizmom…
Vjerovatno je procjena agresora bila da će zbog obilježavanja tog datuma, pažnja svijeta biti usmjerena na druge stvari, te da će oni za jedan dan završiti sve što su zamislili. Nisu uspjeli! Bila je to gola agresija. Čisti fašizam. Evropa je slavila pobjedu nad fašizmom, a mi smo 9. maja 1993. svjedočili da on nažalost nije pobijeđen i nastavili smo se boriti protiv njega.
Uslijedila je brutalna agresija u narednim danima i opsada sve do posljednjeg dana juna…
Bilo je teško, bez hrane, vode, lijekova… Dosta boračkog potencijala zadesilo se na desnoj obali u trenutku napada, jer su se bili upravo vratili s linije s Podveleškog platoa. Bili smo, dakle, od starta oslabljeni, ljudi su odvođeni u logore, mnogi se nisu uspjeli vratiti na lijevu obalu i staviti na raspolaganje Armiji RBiH. Civili su protjerani, lijeva obala ličila je na izbjeglički kamp. Cijelim tokom agresije, gotovo svakog dana taj dio grada je granatiran, ali smo hvala Bogu uspjeli opstati i ostati.
Deveti maj je i Dan zlatnih ljiljana…
Ostali smo, nažalost, bez saboraca iz Vranice. S velikim poštovanjem i pijetetom ih se sjećamo, kao i svih hrabrih boraca koji su dali svoje živote ili dijelove tijela da bismo danas bili slobodni.
