Poznati bosanskohercegovački slikar i jedan od najvećih umjetnika sa ovih prostora ikada, Safet Zec osvrnuo se na politička zbivanja u Počitelju i Stocu i, posebno , segregaciju u obrazovanju.
Zriju smokve i grožđe, počinju ruditi šipci. Iako uvod djeluje romantično, nažalost, istina je posve drugačija. Počitelj nastavlja da živi u svojoj sablasnoj tišini i mrtvilu, zapušten (jer komunalno preduzeće nema kontejnere ni kante za smeće u Počitelju te se isto mora nositi u Čapljinu), u mraku (jer niko nije nadležan da pusti rasvjetu u tom gradu). Kroz njega se prolazi, ali i brzo odlazi, kao da kuga ovdje vlada.
Koliko puta sam o njemu pisao, apelovao, molio gradonačelnike i ministre, predsjednike, evropske predstavnike, nadležne i nenadležne, koga sve ne. Čapljina, kojoj administrativno Počitelj, nažalost, pripada, možda bi voljela da ga nema, gluho bilo, a tamo dalje od Mostara do Sarajeva, imaju svoje brige. Daleko im je Počitelj da misle o njemu, tom historijskom gradu koji je svjedok vremena, kultura, mjesto koje svjedoči postojanju i opstanku bosanskohercegovačkog čovjeka.
Prošao je autoput sve oko Počitelja, prošla je i ulična rasvjeta sve oko Počitelja, ali taj historijski gradić, koji ne pripada nijednom nacionalnom korpusu, zaobiđen je i ovaj put. Objekti Medresa, Hamam, Sahat kula-toranj, Kule-Pašina tabija, Gavrankapetanovića kula-Kulina, Han, napušteni su. Internacionalna umjetnička kolonija, nekada epicentar Počiteljskog okupljanja, godinama je zatvorena ili bude kratko otvorena ako postoji neki događaj. O svemu sam tome godinama pisao i sa kim sve nisam pričao. Ministricama turizma, okoliša, kulture, raznim komisijama za zaštitu spomenika, evropskim predstavnicima, predsjednicima, načelnicima… Niko ništa!
No, ono zbog čega danas ovo pišem u svoj dnevnik je nešto čak i mnogo tužnije od mog zapuštenog, zaboravljenog Počitelja koji trpi urbicid i prkosno opstaje. Pišem o dijelu ove ukupne, nevjerovatne istine i tragičnosti koje najbolje opisuju ovdašnje “vladare” naših života, takozvane donosioce i provodioce zakona i odluka. Mala E., jedna od dvije kćerke Rusmira, mog prijatelja, pomagača, uposlenika, Počiteljca sa kojim uz Tamaru, Počiteljku, dijelimo i živimo hercegovačke dane, godine.
Mala E. je jučer pošla u prvi razred osnovne škole i vozit će se svaki dan do Čapljine gdje joj je škola. Ništa neobično, reklo bi se, premda ima divna zgrada, škola dosadašnja, na vrhu Počitelja u koju su uvijek išla djeca iz Počitelja, iz Muminovače (sada Modrića) i novih naselja Bobanovo i Šuškovo, Ta škola je zatvorena. Sa malom E. “vozare” do Čapljine još petoro djece, naravno Bošnjačke, sada takozvanih hercegovačkih Bošnjaka koji nikako ne smiju biti deklarisani kao Hercegovci ili Bosanci. Dok će tridesetak i više djece hercegovačkih katolika, sada Hrvata, ići u poseban razred, smjenu ili školu.
Koja tuga za malu E. koja se osjeća kao da je drugačija, možda i ružna, jer će sa svojih pet drugarica i drugara, morati da se odvojeno školuje. Jer vlast je rekla – ne dao Bog da se “pomiješaju” sa svojim vršnjacima druge vjere, etnije, nacionalnosti. Eto, to su nam nam udesili “promicatelji evropskih vrijednosti” koji sve čine da se ne “pomiješamo”, ne zavolimo, ne prihvatimo, nikako i nikada.
Sve me ovo čini tužnim i revoltiranim. Zamišljam kako izgleda taj prvi dan njene škole, prvi svečani, “sretni” školski dan. Sa svojih pet drugara, vršnjaka gleda veselu, razdraganu, sretnu veliku skupinu “drugih” vršnjaka, druge vjere i etnije. A oni, njih šest odvojenih prvačića tako rano treba da shvate svoju “različitost”, svoju odredbu da su “drugačiji” i da iz nekih prokletih razloga ne mogu da se miješaju sa brojnijom grupacijom.
U prvom školskom danu mala E. je pitala svog oca i majku – što je nas šest na ovoj strani i zašto nismo zajedno sa ostalom djecom?! Odgovor joj niko normalan ne može dati. Nažalost, mnogi dobijaju ogromne plate i obavljaju važne javne funkcije kako djecu držali razdvojenom, zavađenom… A mi ih za to plaćamo.
(Klix)
