Proteklih dana Mostar je ponovo u epicentru političkih i društvenih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Bošnjački vijećnici bojkotuju sjednice Gradskog vijeća, gradonačelnik Mario Kordić je već odavno gradonačelnik samo jednog dijela grada, klubovi naroda se “gađaju” zahtjevima za inspekcijski nadzor vjerskih objekata koji, u najvećem broju slučajeva nemaju potrebne dozvole, a u međuvremenu mostarski urbanizam i katastar pokušava olovkom uraditi ono što nije moglo ni u ratu ni nakon njega.

Nakon što je izgradnja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta ušla u poodmaklu fazu, na bazi sumnjive ili nepostojeće dokumentacije, bez urbanističko-tehničkih uslova, prelazeći gabarite čak i prvobitnog plana i famoznog “ortačćkog ugovora o izgradnji” te pozivajući se na “fantomski” urbanistički plan dijela centralne zone tzv. Općine Mostar, na gotovo identičan način sada se oživljava projekat  izgradnje zgrade velike katedrale, stotinjak metara iznad kazališta, također u dijelu centralne zone koja bi trebala biti prostor multikulturalnosti i integracije grada.

Kako saznajemo, nadležni gradski odjel, koji vodi Dragana Parmać,  izdao je Rješenje naslovljeno na Mostarsko – Duvanjsku biskupiju kojim se izdaje odobrenje za legalizaciju započetih radova i nastavak izgradnje vjerskog objekta na k.č 1785/2, katastarska općina Mostar 2 (dio centralne zone) te je tim putem utvrđena i naknada odnosno renta koja je, kako saznajemo, i uplaćena.

Ove informacije su došle nakon što je predsjednik Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara, Mirza Drežnjak zatražio inspekcijski nadzor dokumentacije koja prati izgradnju ovog objekta.

Svemu tome je prethodilo izdavanje urbanističke saglasnosti od istog Odjela za urbanizam, iako je za ovaj objekat Grad Mostar, dakle ista HDZ-ova vlast koja Mostarom vlada i danas – svojevremeno utvrdila da se gradi nelegalno i zatvorila gradilište.

Duže od dvadeset godina u centru Mostara, odmah pored hotela ”Ero”, stoji rupa koja je popunjena temeljima katedrale ”Kristova Uskrsnuća”. Izgradnja katedrale je obustavljena, a u javnosti su kružile različite informacije o razlozima zaustavljanja gradnje. Istina je da je razloga više. A jedan od njih je i taj da se katedrala počela graditi na zemlji srpske porodice Živković i jevrejske porodice Atijas. Naknadno je porodica Živković sudskim putem dobila pravo na isplatu 1.2 miliona KM plus pripadajuće kamate na taj iznos, dok je i Solomon Atijas pokrenuo spor za nadoknadu.

Za nanošenje finansijske štete Gradu Mostaru niko nije snosio odgovornost.

Sve je počelo u ratu kada je nekadašnja opština Mostar Jugozapad u ratnoj 1994. godini izvršila nelegalnu dodjelu tuđeg zemljišta Biskupskom ordinarijatu i pored opšte zabrane raspolaganja nacionalizovanim zemljištem.

Katolička crkva, odnosno Biskupski ordinarijat je za sporno zemljište u centru grada  platio 167.000 njemačkih maraka.

Gradsko vijeće Grada Mostara je 30. decembra donijelo odluku o zabrani izgradnje u centralnoj zoni Grada Mostara do donošenja regulacionih planova.

Nakon toga, Nezavisna komisija je utrdila negalnost izgradnje objekta i gradilište je zatvoreno rješenjem građevinske inspekcije Grada Mostara 2002. godine.

Mediji su se također bavili ovom temom a zanimljivo je da je prije petnaestak godina i izvor iz GO HDZ Mostar priznao da ne postoji planska dokumentacija za ovaj dio.

Naime kako je 2009. godine objavio Dnevni list a 2020. godine prenio Bljesak.info: “iz Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice BiH Dnevni list doznaje da je za gradnju crkve Kristova Uskrsnuća 11. kolovoza 1994. tadašnje Općinsko vijeće Mostar izdalo urbanističku suglasnost, ali da to isto Općinsko vijeće nije donijelo regulacijski plan za navedeno područje, niti je zatražena građevinska dozvola u zakonskom roku od godinu dana.”

Da li Mostar može preživjeti još jednu urbanističku trakavicu sa nacionalno-političkom pozadinom koja grad, odnosno njegovu centralnu zonu, pretvara u ekskluzivno područje jednog naroda, i da li će ipak neko odgovarati za zloupotrebe i falsifikovanje dokumenata?