Otac mu je umro u toku njegovog djetinjstva, da bi nakon toga staranje nad mladim Aleksom preuzeo njegov stric. Aleksa Šantić je pohađao i završio trgovačku školu u Trstu, a zatim i u Ljubljani. Nakon toga, vratio se u svoj rodni grad, Mostar.
Što se tiče kulturnog života, potrebno je istaći da Šantić bio i jedan od osnivača kulturnog lista “Zora”. Nedugo zatim, postao je i predsjednik pjevačkog društva “Gusle”, sa sjedištem u Mostaru. U tom periodu je i upoznao neke od poznatih pjesnika tog doba, a to su između ostalih, Jovan Dučić, Osman Đikić i drugi.
Što se tiče umjetnika za koje možemo reći da su bili Šantićevi uzori, treba svakako spomenuti Vojislava Ilića i Jovana Jovanovića – Zmaja, dok od stranih pjesnika možemo izdvojiti Heinricha Heine-a, čija djela je i prevodio s njemačkog jezika. Najljepše Šantićeve pjesme nastale su u periodu njegove, možemo reći, najveće pjesničke zrelosti, između 1905. i 1910. godine.
