Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona poništilo je urbanističku saglasnost koju je Odjel za urbanizam i građenje Grada Mostara na čelu sa Draganom Parmać izdao Mostarsko-duvanjskoj biskupiji za legalizaciju započetih radova i nastavak izgradnje vjerskog objekta u centralnoj gradskoj zoni.
Drugostepenim rješenjem od 15. oktobra 2026. godine, u koji smo imali uvid, poništeno je prvostepeno rješenje broj UP-I-07-25-771/06 od 22. aprila 2026. godine, a predmet je vraćen na ponovno postupanje. Obrazloženje Ministarstva otvara ozbiljna pitanja o dokumentaciji na osnovu koje je izdata saglasnost, posebno o datumu donošenja provedbenog urbanističkog plana, njegovoj pravnoj osnovi i dokumentima koje je Gradska uprava dostavila tek tokom inspekcijskog postupka.
Riječ je o objektu na parceli k.č. 1785/2, u centralnoj gradskoj zoni, čija je izgradnja započeta prije više od dvije decenije, a čija je legalnost i ranije bila predmet javnih rasprava i inspekcijskih postupaka.
Sporni datumi provedbenog plana
Jedan od ključnih dijelova obrazloženja odnosi se na neslaganje u datumima i oznakama odluka kojima se nadležni organi pozivaju na provedbeni urbanistički plan centralne gradske zone.
Ministarstvo je uvidom u dokumentaciju utvrdilo da se u njoj pojavljuju dvije različite odluke: Odluka o donošenju i provođenju urbanističkog plana dijela centralne gradske zone broj 01-472/96 od 21. oktobra 1996. godine, te Odluka o provođenju urbanističkog plana dijela centralne gradske zone broj 01-457/96 od 14. oktobra 1996. godine.
Dakle, riječ je o različitim brojevima i datumima odluka, što je posebno važno jer se upravo na ovu plansku dokumentaciju pozivalo prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo na nejasnoće u pogledu dokumentacije koja predstavlja pravni osnov za izdavanje saglasnosti, kao i na pitanje da li je riječ o važećem i odgovarajućem provedbenom planu za predmetnu lokaciju.
U rješenju se, između ostalog, navodi da je potrebno utvrditi postojanje i sadržaj odgovarajuće prostorno-planske dokumentacije, odnosno provjeriti da li ona zaista obuhvata predmetnu parcelu i omogućava izdavanje urbanističke saglasnosti za planirani objekat.
Dokumentacija dostavljena tek nakon pokretanja inspekcijskog postupka
Posebnu pažnju privlači hronologija dostavljanja dokumentacije. Prema obrazloženju Ministarstva, urbanističko-građevinski inspektor je 29. jula 2026. godine od nadležnog gradskog odjela zatražio dokumentaciju koja se odnosi na predmetnu urbanističku saglasnost i planski osnov za njeno izdavanje.
Međutim, tražena dokumentacija dostavljena je tek 28. septembra 2026. godine, dakle gotovo dva mjeseca nakon upućenog zahtjeva. Ministarstvo u svom obrazloženju razmatra upravo ovu dokumentaciju, njeno porijeklo, sadržaj i značaj za utvrđivanje činjeničnog stanja.
Ovo je posebno značajno imajući u vidu da je urbanistička saglasnost za legalizaciju i nastavak izgradnje izdata još 22. aprila 2026. godine. Drugim riječima, dokumentacija koja je kasnije dostavljena inspekciji postala je predmet provjere u postupku nadzora nad već donesenim rješenjem.
Ministarstvo je ukazalo i na to da se u dokumentaciji pojavljuju akti i planski materijali čiji status, sadržaj i međusobna usklađenost nisu dovoljno razjašnjeni. Zbog toga je bilo neophodno ponovo ispitati da li su ispunjeni zakonski uslovi za izdavanje urbanističke saglasnosti.
Problem koji traje više od dvije decenije
Ovaj slučaj ima dugu historiju. Kako je Mostar.live ranije pisao u tekstu „Ko je jamio – jamio: Nakon kazališta kreće i izgradnja katedrale u centralnoj zoni“, riječ je o lokaciji pored nekadašnjeg hotela Ero, na kojoj su radovi na izgradnji katedrale „Kristova Uskrsnuća“ započeti prije više od dvadeset godina.
U ranijem tekstu podsjetili smo da je gradilište bilo zatvoreno rješenjem građevinske inspekcije Grada Mostara 2002. godine, nakon što je utvrđena nezakonitost izgradnje. Otvoreno je i pitanje zemljišta na kojem je objekat započet, s obzirom na ranije sporove porodica Živković i Atijas, kao i finansijske posljedice koje su iz tih postupaka proizašle za Grad Mostar.
Posebno je problematizovana činjenica da je još ranije u javnosti ukazivano na nepostojanje odgovarajuće regulacione, odnosno provedbene planske dokumentacije za ovaj dio centralne gradske zone.
Upravo zato je poništenje urbanističke saglasnosti od posebnog značaja. Ono ponovo otvara pitanje na osnovu kojih planskih akata se u centralnoj gradskoj zoni izdaju dozvole i saglasnosti, te da li se dokumentacija koja bi morala biti jasna i dostupna prije donošenja upravnih rješenja naknadno pokušava koristiti za opravdavanje već donesenih odluka.
Poništenje ne znači i konačan epilog
Poništenje urbanističke saglasnosti ne predstavlja samo po sebi konačnu odluku o sudbini objekta, nego znači da je prvostepeno rješenje ukinuto, a predmet vraćen na ponovno postupanje. Gradski odjel sada će morati ponovo razmotriti predmet, uz otklanjanje nepravilnosti i uvažavanje primjedbi iz drugostepenog rješenja.
Međutim, obrazloženje Ministarstva otvara ozbiljna pitanja o načinu na koji se u Mostaru tretira prostorno-planska dokumentacija, posebno u centralnoj gradskoj zoni, gdje su urbanistički postupci već godinama predmet političkih i pravnih sporova. Otvara se i pitanje eventualnog falsifikovanja dokumentacije, pogodovanja i drugih krivičnih djela koja su, možebitno, počinjena.
POSKOK bi, izgleda, mogao dobiti još jedan predmet.
