Tokom 2021. i 2022. godine organizacija EPI (“Everyday Peace Indicators” /“Svakodnevni pokazatelji mira”) je zajedno s facilitatorima iz Mostara sprovela jednu studiju u 7 različitih mjesnih zajednica (MZ) u Mostaru. Oni su zamolili mještane da im kažu koji su to, po njihovom mišljenju, pokazatelji ‘mira’ ili ‘zajedničkog života’ u njihovim zajednicama. Predloženi su stotine pokazatelja, a nakon toga je oko 50 ljudi iz svake od mjesnih zajednica glasanjem odredilo kojih 20 smatraju najvažnijim za svoju zajednicu. EPI je 2023. godine angažovao po jednu osobu iz svake od ovih sedam mjesnih zajednica da razgovaraju sa svojim komšijama/susjedima i saznaju zbog čega su ti pokazatelji važni u njihovom svakodnevnom životu. Sljedeća foto priča jedan je takav uvid. Navedena imena su pseudonimi.

Ovo istraživanje dio je projekta Mostar – Prostori koji pokreću, koji implementira People in Need Bosnia and Herzegovina sa partnerima Everyday Peace Indicators, OKC Abrašević, Agencija lokalne demokratije Mostar, i NEŠTO VIŠE uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva. 

„Kolačići“ za sreću

Indikator: Pokazatelj mira Cernica- Bulevar ; Komšija, vlasnik psa, ne dozvoli da njegov pas nekog ujede dok ga drzi na povodcu’

Volim ja životinje , naročito pse. Skoro svaka kuća u Cernici je imala psa. Lavež za mahale jeste jednak video nadzoru: “znak da nepoznati koraci gaze sokakom“, uspostavljali su red u svom staništu. Komšije poznavali te kad bi i „bahn'o na vrata , ne bi ćeifa brko“. Cernica, mostarsko naselje dijelom Starog grada u Mostaru je poput labirinta uskih sokaka.

Intima je bila ogoljena istina života te bi ljubimci korake povezivali sa mirisom dolme i omekšivača.

Sjećam se komšijinog psa, ljut ko ceca, prodoran tenor, al jel’ moja mama rahmetli pristavila pretis lonac, u sevdah se baci čekajući na iskuhane nogice. Prije su žene iskuhavale kosti, hladile vodu, sipale u plastične čaše od jogurta potom skaldištile u zamrzivač.

Sretni vakat, svaki dan se supa morala pojest. Imao je dva imena umjetničko Loknica, vjerujem radi dlake, i estradno,  nadiveno od mahale Ljuti. Odazivao bi se na obadva. Nikad nije bio na lancu u avliji. Igrao se sa ukućanima i svoju nuždu na baštici obavljao. Gazdarica bi vjerujem kupila i čistila obzirom da se smrad nije osjetio. Ljuti bi prošetao na povodcu čisto da svoju dugogodišnju raju pozdravi i nazad u svoje dvore. Ljuti bio mal, kuštrav, i nije ujedao al’ avaz ko u Lava; „ne znam što ga niko ne prozva Lavom, vjerovatno radi veličine“. Poštar bi se derao sa druge strane ulice „zatvori ga da mi je ući“, gazda bi uredno to uradio  i zatvorio,  iako siguran u svog psa i njegovu poslušnost na komandu nije htjeo rizikovati.

„Sad je već druga priča“, pas je čovjekov najbolji prijatelj te poput ljudi se razlikuju starom izrekom „s kim si, takav si“!

Ujutro ustanem zorom prije vrućina, star sam više, odem do radnje,  i imam šta vidit.

Nepoznati vlasnici izvedu svoje prijatelje na nuždu ili kako im tepaju „kakicu i piš piš“. Odabir pasa je holiwudski orjentisan međutim odgoj baš i ne. Pohvalni svjetlucasti izgledi često prevare,  što bi stari rekli ;„vani kalajli unutra belajli“.

Većina izmetne „kolačiće“ ostave nama kao znak i uspomenu na dugo sjećanje a ljubimcima toliko vjeruju da ih bez povodca vodaju. „Neće ujest, dresiran je“ odgovor koji često slijedi nakon susreta sa uplašenim djetetom. Naime u jutarnjim satima je prva nužda te slijedi popodnevna seansa slobode, gdje u susret dotakne i dječija igrališta. Nismo svi isti, ne volimo svi pse, neki ne vole ni ribice, al’ vlasnici kao uvrede akumuliraju i po nekad čujem gunđanje; „ čuj, boji se psa, eto kako ga gojiš“. Nerazumno razmišljanje je čak znalo dovesti i do ujeda, a češće obračuna ljubimaca. Pričao mi je drug jednom kako mu je pudlicu napao neki veliki pas jer ga je gazda pustio da samovoljno prošeta.

Jos jedna teža kategorija vlasnika je neodgovornost, u prisustvu slatkoće kroz neodoljivo umiljati pogled malog bića ishodi proširenjem familije.  S vremenom Čupko postane teret. Umiljati pogled postane velika i mala nužda,  a slatkoća se smanji povećanjem apetita, te najlkaša varijanta bude izbaciti iz kuće, „životinja je, snaće se“. Goli opstanak na ulici od homosapijenca napravi zvijeri, tako i od četveronožaca. Nekad noću me strah bude veliku udaljenost prohodati baš radi odbačenika.

Nije svaki gazda isti nit je svaki pas isti, al’ bi trebao vrijediti isti zakon za sve, povodac i kesice za kakicu, te  brnjica za velike pse  su obavezne prilikom šetnje četveronožnog člana familije. Tek kad jednom osjete „po“ džepu ponavljanje, u ovom kontekstu, neće biti majka znanja.

Pas je obaveza te ko nije spreman na istu, NE-PROŠIRUJ kućnu listu!