Meho Sefić je bio slikar, pjevač i kompozitor. Rodio se u Mostaru, 1. juna 1919, gdje je i umro 2. juna 1988.
Tokom Drugog svjetskog rata je bio jedan od najslušanijih pjevača zabavne muzike. Tada je živio i radio u Zagrebu a nastupao je na radio stanicama, ugostiteljskim objektima i noćnim zabavljačnicama (Pick-bar, Grill Room, Ritz-bar).
Kompozitor je veoma slušanih svirki (,,Voana”, ,,Sudbina”, ,,Lotosov cvijet”, ,,Ela”, ,,Serenada Mostaru”). Osim vlastitih, najviše je pjevao kompozicije N. Grčevića (,,Snivaj”) i A. Kuljevana (,,Srest ću te”, ,,Na bijelom žalu plavog mora”). Snimio je više ploča. Poslije rata je nastupao uz skladbosbor A. Kuljevana. Nakon godine 1952. vraća se iz Zagreba u svoj Mostar, gdje se posvećuje slikarstvu.
Sefić je zarana osjetio kako se u njemu javlja želja da slika prostor, a ne objekte i predmete. Uz to je pokušavao da riješi problem svjetla, kakvog ga je opisao nobelovac Ivo Andrić za vrijeme jednog boravka u Mostaru. Jedna poetesa mu je ukazala na činjenicu da je otkrila tu njegovu vrijednost rekavši: – Pa vi maestro slikate zrak!
U tom trenutku Sefić je uvidio da je ona izrekla najljepši kompliment o njegovom slikarstvu. Kasnije će on potvrditi sebe u bjelini kojom je želio nacrtati mostarski zrak. – Sve je bijelo na mojim slikama, zato što je sve bijelo u meni. Sve su moje slike prepisane iz mene. Ja slikam Mediteran, Hercegovinu i Mostar, a tu je toliko bjeline, toliko svjetla da ja nisam mogao, ni kao čovjek ni kao slikar, ostati indiferentan pred najuočljivijim fenomenom zavičajnog podneblja.
U slikarstvu se držao sintagme jednog filozofa koji je zapisao da ne mora biti lijepo ono što je moderno, ali da je uvijek moderno ono što je lijepo. Nije se povodio za aktuelnim pravcima nego je svoju umjetničku stazu gradio na unutrašnjem doživljaju. Ovog slikara krasila je originalnost i prepoznatljivost likovnog rukopisa specifičnog i do kraja reduciranog koloritnog nanosa.
Mostarski pjesnik Alija Kebo je sedamdesetih godina pisao da se u djelima Mehe Sefića ”osjeća neka čudna ekstaza, možda snatrenje u prostoru i vremenu, ali i životna sredina kojoj pripada.”
– On uvijek otkriva nove ljepote na svojim platnima, na kojima inače preovladavaju svijetli tonovi. Tu južnu svjetlost, rođenu negdje na šarenim otocima djetinjstva, nosi kroz cijeli život – i nalazi je svuda: u mostarskim bašćama kada se zaodjenu proljetnim ruhom, u titravoj bjelini kamena, u zrcalu rijeke kada je posrebri mjesec, u prosijavanju sunčevog bljeska, zapisao je Kebo.
Zanimljivo je kako je Sefić reagovao 14. februara 1978. godine u Domu kulture na Rondou prilikom dodjele ”14. februarske nagrade” kada se spotakao i pao. Svi su bili ubijeđeni da je popio nekoliko čašica i da je to razlog pada. Nisu bili u pravu. Jednostavno, Meho se okliznuo i pao. I dok su svi nijemo posmatrali maestra na podu ne mogavši zbog neugodnog iznenađenja odmah reagovati on se pridigao, obrisao prašinu sa odijela, prišao govornici i rekao u svom stilu: – Put do uspjeha pun je padova.
Salom se prolomio pljesak i oduševljenje. Umjetnik je bio na nivou zadatka. Uvijek je znao brzo reagovati što je govorilo o njegovoj inteligenciji i urođenom smislu za šalu.
Portetisao je brojnepoznate ličnosti iz političkog, kulturnog i društvenog života ne samo naše zemlje nego i iz inostranstva. On je autor portreta Ive Andrića, austrijskog glumca Hansa Mozera, glumice Silve Košćine, Mehmedalije Meše Selimovića, Avde Hume, Blaža Jovanovića, Džemala Bijedića (za istoimeni Univerzitet u Mostaru), Josipa Broza Tita (slikano u Bugojnu), Lazara Drljaču, Branka Ćopića, Gustava Krkleca, glumca Gojka Šantića, Svetozara Vukmanovića Tempa, Karla Afana de Riveru, (direktora Rolly Royce) Paula Deckersa.
Umro je u Mostaru 1988. godine.
