Od prvih muzičkih koraka u Mostaru, preko nastanka Šarenog kamenja i odlaska u Švedsku 1993. godine, do povratka muzici nakon gotovo četvrt stoljeća pauze – Kapa govori o vremenu koje ga je oblikovalo, životu daleko od rodnog grada i pjesmama kroz koje danas izražava svoj pogled na svijet.

Postoje bendovi čije se pjesme slušaju, ali postoje i oni koji s vremenom postanu mnogo više od muzike. Za generacije Mostaraca Šareno kamenje bilo je upravo to – dio odrastanja, druženja, grada i vremena koje je ostavilo dubok trag.

Jedan od ljudi koji su učestvovali u nastajanju ove muzičke priče je Dragan Kapetanović Kapa. Njegovi muzički počeci sežu u sedamdesete godine, a susret s rahmetli Harisom Ovčinom Harom i prvim zajedničkim muzičkim idejama dogodio se dok su još bili učenici gimnazije. Ratni događaji odveli su ga iz Mostara, a novi život izgradio je u Švedskoj, gdje je prošao put od prvih, teških poslova do profesionalnog angažmana u zdravstvenom sektoru.

Iako je muzika dugo bila u drugom planu, nije nestala iz njegovog života. Nakon višegodišnje pauze ponovo je počeo stvarati pjesme, ovaj put kao lični izraz i komentar svijeta koji ga okružuje.

U razgovoru za Mostar.live Kapa se prisjeća početaka, govori o tome zbog čega je Šareno kamenje postalo simbol jedne generacije, kako je izgledao odlazak iz Mostara i zašto je muzici odlučio dati novu priliku.

Od harmonike do Šarenog kamenja

Mostar.live: Kapa, vratimo se na početak. Kako su izgledali tvoji prvi muzički koraci i kako je nastala priča o Šarenom kamenju?

– Moji muzički počeci sežu u sedamdesete godine. U čuveni Abrašević. Upisali su me da učim harmoniku, a djed mi je dao prvi instrument. Tako je počela moja priča s muzikom.

Kasnije, početkom osamdesetih, Hara i ja bili smo učenici gimnazije. Išli smo u isti razred. On je imao akustičnu gitaru, a ja harmoniku. Hara je na gitari znao praviti atmosferu i okupljati društvo.

Na jednom času Muzičkog, kod profesorice Cice, razgovarali smo o tome kako bismo na času mogli slušati muziku. Profesorica nije imala gramofon, pa sam rekao da ću otići kući i donijeti svoj. Živio sam blizu gimnazije. Hara je ponudio da mi pomogne ponijeti zvučnike.

Tako smo otišli po gramofon i ploče, između ostalog i muziku Jimija Hendrixa. Na jednom od tih naših odlazaka od kuće do škole Hara je rekao da bismo mogli napraviti bend.

To je otprilike moja – najstarija verzija priče o samim počecima i nastanku Šarenog kamenja. Govorimo o vremenu oko 1979. i 1980. godine, dok smo još bili u gimnaziji.

Mostar.live: Ko je bio u prvoj postavi i gdje ste prvi put nastupili?

– Prve pjesme nastajale su prije nego što smo imali ozbiljnije nastupe. Sjećam se i snimanja ranih pjesama, među kojima je bila i ona vezana za Novu gimnaziju.

Prvi pravi nastup imali smo u hotelu Buna, zajedno s drugim bendovima. Tačnu godinu ne mogu sa sigurnošću potvrditi, ali mislim da je bilo nakon vojske, negdje oko 1984. ili 1985. godine. Tada smo snimili pjesmu „Iza Nove gimnazije“ koju je otpjevao Haris Ovčina a nakon nje I “Drugu pjesmu“ za koju je tekst napisao Damir Pediša a otpjevao je Hara Rešić.

U prvoj postavi bili su ljudi koji su svirali gitaru i bas, Hara je svirao gitaru i pjevao, a bubnjeve u početku nismo imali na uobičajen način. Koristila se ritam-mašina. Ja tada još nisam imao prave klavijature. Njih sam kupio kasnije, nakon vojske, neku staru Farfisu. Meni je to tada bilo kao da sam kupio Yamahu.

Postavu su činili vokal i gitarista Haris Ovčina, gitarista Mili Selimotić, basista Nermin Tanović Tana, bubnjar Adis Šukalić Šuka , vokal Haris Hara Rešić i klavijaturista sam bio ja.

Kroz bend su prošli još i klavijaturista Toni Zadro, bubnjar Nino Nona Hadžiomerović te vokali Renato Prlić, Zdenko Zdena Vladić i Derviš Deri Nazečić. Uz glavnog autora muzike i tekstova Harisa Ovčinu, kao što sam rekao,  neke tekstove je napisao i Damir Pediša.

Mostar.live: Kako ste došli do imena Šareno kamenje?

– Razgovarali smo o tome kako ćemo se zvati. Ja sam predlagao Pink Panther, bilo je i drugih ideja, a onda je Hara izgovorio Šareno kamenje. Ime je odmah prošlo.

Voljeli smo i Stonese, a čitava priča nekako se uklopila u ono što smo bili i što smo slušali. Hara je dao ideju i tako je ostalo.

Više od običnog benda

Mostar.live: Šareno kamenje je za mnoge Mostarce postalo mnogo više od muzičke grupe. Kako danas objašnjavaš tu vezu s gradom i generacijom koja je uz vas odrastala?

– Vjeruj mi, i meni je teško objasniti zašto je to toliko ostalo do danas. Vjerovatno je svima nama trebalo neko sidro koje će nas držati zajedno. Šareno kamenje je postalo jedinstveno ime za omladinu i vrijeme u kojem smo živjeli.

Mislim da su zvuk koji smo imali i naglasak na tekstovima odgovarali onome što se tada dešavalo i u muzici u Sarajevu. Bilo je tu nečega zajedničkog s bendovima koji su kroz pjesme govorili o životu, ljudima i sredini iz koje dolaze.

Sve je to bilo blisko raji. Niko od nas nije bio neka velika zvijezda koja je stajala iznad drugih. Izrasli smo iz društva i ostali dio tog društva.

Mislim da je i to bilo važno. Mostar je imao svoj način života, svoju raju i svoj humor. Šareno kamenje bilo je dio toga, a ne nešto odvojeno od grada.

Mostar.live: Ti si u jednom trenutku napustio bend. Je li to bio prekid zbog neslaganja ili prirodan nastavak različitih životnih puteva?

– Nije bilo nikakvih svađa. Jednostavno se tako desilo. Ja sam krenuo drugim putem, a bendu je trebao drugačiji i muzički ozbiljniji zvuk na klavijaturama.

Ja sam počeo s harmonikom i tek kasnije nabavio klavijature. Kada je došao drugi klavijaturista, mislim da je to bilo ono što je bendu trebalo. Ja sam se povukao, ali sam ostao u društvu. Nismo zbog toga prekinuli prijateljstvo niti je nestala povezanost s ljudima iz benda.

Šareno kamenje za mene nije bilo samo pitanje toga ko svira na bini. To je bila priča koja se nastavila i nakon što više nisam aktivno svirao s bendom.

Odlazak iz Mostara i novi život u Švedskoj

Mostar.live: Rat je prekinuo živote mnogih ljudi i rasuo mostarsku raju širom svijeta. Kako je izgledao tvoj odlazak iz Mostara?

– Kada je postalo neizdrživo, dođe trenutak kada više ne znaš šta će biti sutra. Nismo ni sami znali gdje ćemo završiti. Hara Ovčina je ubijen u svom stanu na Bulevaru. Ja sam se zatekao na Strelčevini i ,uz pomoć prijatelja, moj drug Beko i ja izašli smo iz Mostara, i u maju 1993. godine otišli u Zagreb.

Tamo smo dobili informaciju da postoje organizirani autobusi za odlazak prema Švedskoj, preko Poljske. Tako smo krenuli dalje. Kada smo stigli u Poljsku, bilo je ljudi koji su išli prema različitim destinacijama. Mogli smo birati gdje ćemo pokušati nastaviti život.

Odlučili smo se za Švedsku. I tako je počelo drugo poluvrijeme mog života, koje traje duže od prvog.

Mostar.live: Dolazak u potpuno novu zemlju sigurno nije bio jednostavan. Kako su izgledali prvi mjeseci i kako si počeo graditi život ispočetka?

– Nije bilo lako. Sjećam se prve zime. Snijeg je bio do koljena, a ja sam imao tene, nisam imao ni odgovarajuću zimsku obuću.

Dođeš u potpuno novo društvo, ne znaš jezik i ne znaš kako ćeš se snaći. Bilo mi je neugodno da živim od socijalne pomoći, pa sam tražio posao. Našao sam posao u velikom restoranu, počeo sam prati suđe.

Nisam išao u školu da učim švedski onako kako bi neko možda očekivao. Mislio sam da ću ga lakše naučiti radeći, u svakodnevnom kontaktu s ljudima. I to se pokazalo dobrim.

Poslije sam prešao u kuhinju. Radio sam, snalazio se i pokušavao napraviti nešto od svog života. Nije bilo jednostavno, ali sam znao da moram ići dalje.

Mostar.live: Tvoj profesionalni put kasnije je krenuo sasvim drugim pravcem. Od poslova u restoranu došao si do IT sektora, a potom i menadžmenta u zdravstvu. Kako se to dogodilo?

– Kasnije sam upisao večernju školu za računare. Tu sam vidio da imam smisla za logiku, programiranje i te stvari. Nakon toga sam nastavio školovanje.

Ipak, nisam odmah počeo raditi u IT sektoru. Igrom slučaja zaposlio sam se u jednoj manjoj zdravstvenoj firmi, gdje sam pomagao u poslovima vezanim za IT i razvoj. Tu sam ostao otprilike osam godina i dosta naučio o zdravstvu.

Vremenom sam iz IT-a prešao prema upravljanju u zdravstvenom sektoru. Danas vodim zdravstvenu ustanovu, odnosno Dom zdravlja, a moj posao obuhvata sve ono što nije direktan rad s pacijentima – organizaciju, poslovanje i druge stvari koje moraju funkcionirati da bi ustanova mogla raditi.

Kada pogledam unazad, put je zaista bio neobičan. Nisam mogao pretpostaviti da ću od pranja suđa doći do toga da vodim zdravstvenu ustanovu.

Porodica, prijatelji i Mostar koji ostaje u čovjeku

Mostar.live: Koliko je bilo teško sačuvati kontakte s mostarskom rajom nakon odlaska? U to vrijeme nije bilo društvenih mreža niti današnjih načina komunikacije.

– Bilo je teško. Govorimo o 1993. godini. Nije bilo interneta, a telefonski razgovori bili su mnogo komplikovaniji nego danas. Ljudi su završavali u različitim zemljama, u različitim vremenskim zonama.

S onima koji su bili u Štokholmu i drugim dijelovima Švedske uspjeli smo održati kontakte. S ostalima je bilo teže. Onda život ide dalje, osnivaš porodicu, radiš, dobiješ djecu i obaveze se povećavaju.

Moja supruga Edita i ja također smo morali graditi sve iz početka. Ona je arhitektica, ali je i ona prolazila kroz težak početak. U početku je radila poslove koji nisu bili povezani s njenom strukom, da bi kasnije uspjela nastaviti svojim profesionalnim putem. Naši životi dobili su pravi smisao dolaskom naše djece, Amara i Mirne. Amar danas ima 31 a Mirna 23 godine i pred njima je njihova životna knjiga a naša je ispisana njihovim postojanjem, odrastanjem i osamostaljivanjem. Nadam se da će im život donijeti onoliko radosti koliko su oni donijeli u Editin i moj život.

Što se tiče prijateljstava i druženja, danas se druženja odvijaju drugačije nego u Mostaru. Gore nema te kafanske kulture kakvu smo mi poznavali. Ljudi se okupljaju po kućama, organiziraju sijela i zabave. Kasnije smo kupili vikendicu u šumi i tamo smo pravili druženja, uz muziku i prijatelje.

To je bio naš način da sačuvamo dio onog života na koji smo navikli.

I danas se druženja odvijaju drugačije nego u Mostaru. Gore nema te kafanske kulture kakvu smo mi poznavali. Ljudi se okupljaju po kućama, organiziraju sijela i zabave. Kasnije smo kupili vikendicu u šumi i tamo smo pravili druženja, uz muziku i prijatelje.

To je bio naš način da sačuvamo dio onog života na koji smo navikli.

Povratak muzici nakon 25 godina

Mostar.live: Iako si se profesionalno posvetio drugim stvarima, muzika se ponovo vratila u tvoj život. Kroz projekat pod nazivom Stock64. Kako je počela ta nova faza stvaralaštva?

– Muzika je bila utihnula dobrih 25 godina. Nisam pjevao, nisam se ozbiljno bavio muzikom. Povremeno bi se na nekim druženjima zasviralo, pokušao bih zapjevati neku našu pjesmu, ali to nije bilo ono što sam imao s Harom i ostalim ljudima iz benda. Nije bilo istog osjećaja.

Ovo što sada radim počelo je prije dvije ili tri godine, u periodu nakon korone. Počeo sam više tražiti informacije o stvarima koje ne vidiš uvijek na televiziji, razmišljati o tome šta se događa u svijetu i kako se društvo mijenja.

Iz toga se rodila potreba da ponovo stvaram. Možda je to neka vrsta mladalačkog bunta koji se vraća nakon mnogo godina.

Mostar.live: U tvojim novim pjesmama ima društvenih i političkih poruka, kritike globalizacije, industrijalizacije i centara moći. Šta želiš prenijeti tom muzikom?

– To je moj način da izrazim ono što vidim i kako doživljavam svijet. Imam otpor prema nekim stvarima koje moderni svijet donosi, prema globalizaciji, industrijalizaciji i centrima moći koji odlučuju o mnogo čemu.

Ne mislim da svako mora razumjeti svaku pjesmu na isti način. Nekome će se svidjeti, nekome neće. To je normalno. Ne mogu ja objašnjavati svaku napisanu riječ i govoriti ljudima šta tačno trebaju razumjeti.

Ko hoće da shvati, shvatit će. Važno mi je da to bude moj izraz i da ostanem iskren prema onome što želim reći.

Mostar.live: Kako bi opisao muzički pravac kojim se danas krećeš? Koliko je on drugačiji od onoga što si radio u vrijeme Šarenog kamenja?

– Teško ga je precizno definirati. Ima tu elektronske muzike, ali nije sve isto. Jednu pjesmu, „Eminu“, napravio sam u blues maniru. Druge stvari idu više prema rocku i punku.

Još učim raditi s opremom koju imam. Nekada nešto pokušam, pa vidim da zvuk nije onakav kakav želim. Onda pitam nekoga za savjet, nešto prilagodim i nastavim.

Imam još mnogo toga što želim isprobati. Sada je opet tu ta želja da stvaram, da učim i da vidim dokle mogu otići. Naravno za svoj gušt i one kojima se to svidi.

Mostar.live: Kada pogledaš cijeli svoj put – Mostar, Šareno kamenje, odlazak, život u Švedskoj i povratak muzici – šta ti se čini najvažnijim?

– Život te odvede na različite strane. Nekada misliš da će nešto trajati zauvijek, a onda se sve promijeni. Moraš početi ispočetka, pronaći način da se snađeš i nastaviti.

Muzika je kod mene dugo bila po strani, ali očito nije nestala. Sada joj se vraćam na svoj način. Ne pokušavam ponoviti ono što je bilo prije 40 godina. To je bilo jedno vrijeme, a ovo je drugo.

Šareno kamenje ostaje dio mog života i dio Mostara. A ovo što sada radim je nešto moje, nastalo iz iskustva koje sam skupio kroz sve ove godine.

Naravno da Ne očekujem da se svima svidi. To je moj ventil, da tako kažem. Bitno mi je da se ispraznim  i to radim kroz moje tekstove i muziku.

Razgovarao: S.Nožić