Imao je petnaest godina kada se sa Slipčića „spustio“ u grad da bi tu pohađao srednju školu, u EMŠC. Po visini i težini znatno je odskakao ne samo od svojih vršnjaka nego i starijih dječaka, koračao je pomalo nezgrapno, upravo zbog tih osobina. Zato je malo ko vjerovao da će od tog golobradog gorostasa izrasti neki solidniji igrač košarke. Međutim, oni koji su Franju ARAPOVIĆA (Slipčići, Mostar, 1965.) doveli u „Lokomotivu“ imali su sasvim suprotno mišljenje.
Mlađani Njofra bio je vrijedan, uporan i disciplinovan učenik. Na Kantarevcu i u sportskoj dvorani Bijeli brijeg savlađivao je početno gradivo iz atraktivne i omiljene igre pod obručima. Treneri Mlađan Vučinić i Jovo Kurilić vjerovali su u njegove mogućnosti, dobro procijenivši Arapovićeve afinitete prema tom sportu.
U prvo vrijeme igrao je, naravno, u mlađim kategorijama. Prvo je nosio dres kadetske ekipe, s kojom je akter i prvenstva Bosne i Hercegovine. Stručno vođstvo „lokosa“ željelo je da ga što prije ubaci u veću vatru. I taj gorostas od dječaka našao se ubrzo među dvanaestoricom prvotimaca. Sve dužu minutažu dobivao je u prvoj petorki. To se dogodilo već na proljeće 1980. godine kada je bio petnaestogodišnjak. Sa starijim i iskusnijim Čilićem, Manjgom, Bubalom, Bovanom, Šakotom, Lasićem, Volarićem, Mitranićem, Crnogorcem, Andrićem i Omanovićem, Franjo Arapović je vojevao u Prvoj republičkoj ligi BiH, u konkurenciji dvanaest klubova. I tako je u Mostaru savladao „abecedu“ košarkaške igre, naučio osnovne elemente njene tehnike i taktike.
Klubovima iz većih i jačih košarkaških centara lokalni „obavještajci“ počeli su slati „dimne signale“ da je na pomolu još jedno, novo mostarsko „košarkaško čudo“. I da bi taj mlađani gorostas mogao dostignuti neke svoje slavne prethodnike. Te poruke najbolje je „dešifrovao“ košarkaški mag svjetskog imidža i nekadašnji savezni selektor Mirko Novosel. On se, tako reći, odmah zaputio, tragom tih upozorenja, u grad na Neretvi. I pošto je „snimio“ Malog, visokog i snažnog Mostarca nije se ni trena dvoumio. Sa sobom ga je odveo u Zagreb, da ga ne bi pretekli klubovi iz Splita, Sarajeva ili Beograda. Franjo Arapović se našao u redovima čuvene „Cibone“.
„Cibosi“ su riskirali, ali se poslije pokazalo da im se to višestruko isplatilo. Jer, snažni dječak sa Slipčića bio je „materijal“ od kojeg se stvarao budući košarkaški as, reprezentativac. I što je najbitnije, Zagrepčani su odvažan potez povukli u pravo vrijeme, dok je Njofra još bio kadet, pa je bilo još dosta vremena da nastavi učenje i usavršavanje među mlađim uzrastima. A iza sebe je već imao jednogodišnju mostarsku praksu.
Arapović je bio više nego sretan što se našao u slavnom klubu, što će trenirati i uskoro zaigrati u ekipi „cibosa“ sastavljenoj od samih velemajstora košarkaške igre, predvođenih maestrom Draženom Petrovićem. Mladi Mostarac je u takvom okruženju sve brže napredovao. Stasao je ne samo u standardnog prvotimca, u igrača prve petorke „Cibone“, nego i u državnog reprezentativca. Sve je brže preskakao iz jedne u drugu selekciju kluba i nekadašnje Jugoslavije.
Svoje najljepše sportske trenutke doživio je, svakako, na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Tada je, u dresu reprezentacije Hrvatske, bio sudionik i finala košarkaškog turnira. U odlučujućoj utakmici protivnik je bio američki „tim snova“, sastavljen od samih vrhunskih čarobnjaka igre pod obručima. I ne samo zbog toga srebrna medalja je imala zlatni sjaj.
Franjo Arapović se može ponositi s još nekoliko kolajni evropske vrijednosti. Među njima počasno mjesto zauzima, svakako, ona osvojena sa „cibosima“ u Kupu evropskih prvaka. I kako ne bi, to su dvije šampionske krune Starog kontinenta.
Igračku karijeru je nastavio u zagrebačkom „Zrinjevcu“, pa zatim u splitskom „Croatia-osiguranju“, da bi na kraju, s putovnicom, otišao u „pečalbu“.
A kada se osvrće na te sportske uspjehe i pothvate, Njofra se sigurno sjeti i svojih prvih košarkaških koraka načinjenih u matićnom klubu „Lokomotiva“ iz Mostara.
(Iz knjige “Mostar-kolijevka sporta” Dragana Miladinovića)
