FK Velež jučer je objavio da je  sporazumno raskinuo saradnju sa turskim trenerom Irfanom Buzom i da će “Rođene” u narednom periodu voditi trener iz Srbije, Vladimir Janković.

O Jankoviću Mostarci znaju jednako malo kao što su znali i o Irfanu Buzu kada je dolazio.

FK Velež je objavio da je kao pomoćni trener ostvario impresivne rezultate, prije svega u Crvenoj Zvezdi, te da je vodio samostalno nekoliko klubova u Crnoj Gori.

Navijači Veleža su u komentarima na ovu vijest, po običaju, išli od krajnosti do krajnosti: od otvorenih sumnji u reference i mogućnosti novog trenera Jankvića, do pune podrške i nade u bolje sutra Veleža sa Jankovićem na klupi.

Predsjednik Sindikata profesionalnih fudbalera Aldin Đidić, otvoreno je izrazio svoje negodovanje bazirano na činjencii da FK Velež koji dobija znatan dio sredstava iz javnih budžeta dovodi trenera iz druge države ignorušući domaće stručnjake.

Jankovićeva statistika, istina i nije neka. Tačno je da je kao pomoćnik učestvovao u osvajanju četiri trofeja, ali gdje god je samostalno trenirao neki klub zadržao se maksimalno tri, četiri ili pet mjeseci i uslijedio je otkaz.

Teško se uhvatiti za neku referencu koja bi ga učinila pravim izborom za klupu “Rođenih”.

Dakle, argumenata ima i za ali i protiv.

Ne zauzimajući ni jednu ni drugu stranu, činjenica je da Velež, odnosno Uprava, ove godine nema sreće sa trenerima. Nakon što ih je na samom startu, na prozivci igrača pred početak sezone ostavio Dean Klafurič, uslijedio je prvo katastrofalan eksperiment sa Damirom Čanadijem a onda i sa Irfanom Buzom.

Ako se uzme u obzir da svaki trener dovodi svoje pomoćnike a ima i svoje igračke “želje” jasno je da su sve ove turbolencije bile skupe i da su uticale, osim sportskih, i na finansijske rezultate mostarskog Kluba. Jer, budimo realni, odlazak svakog od ovih trenera i igrača, košta novca.

Iako su Mostarci skloni glorificiranju, mora nam biti jasno da ambiciozni predsjednik Veleža Admir Rahimić nije Abramovič, Perez ili Agnelli i da je jako teško (čitaj nemoguće) privatnim novcem kompenzirati ovakve sportske i finansijske promašaje.

Čestiti ljudi koji sjede u Upravnom odboru svakako teret ne mogu nositi samostalno na svojim leđima i to je realnim poznavaocima situacije sasvim jasno. Oni od sebe daju koliko mogu, i više od toga.

Velež ponovo treba sinergiju svih ljudi koji mogu biti od pomoći od Mostara do Sarajeva, bez obzira kojem biznisu i kojoj politici pripadaju.

Posebno je ovo važno uoči posljednjih sedam utakmica u kojima Velež treba osigurati opstanak. Jasno je da je budućnost Veleža najvažnija i podrška svih nas je neophodna.

Ali, ne treba zabijati glavu u pijesak i govoriti da je sve idealno a pogotovo ne skrivati ili gurati pod tepih stvari poput fizičkog sukoba između pojedinih igrača nakon utakmice u Posušju ili složene finansijske situacije u kojoj se, istina, nalaze i drugi klubovi poput npr. Željezničara.

Razlika je samo u tome što drugi klubovi o tome ne šute, već je njihov finansijski rezultat javna stvar.

Vrijeme je možda i za analizu kompletnog sportskog segmenta koji vodi Adnan Mravac. Je li to ono što je Uprava od njega očekivala? Jesu li rezultati njegovog rada adekvatni njegovim primanjima? Da li je ovaj, Mravčev Velež, ostvarenje ambicija svih nas?

Pitanja je mnogo, vremena za odgovore će biti nakon ove sezone u kojoj Veležu želimo puno sreće u borbi za osiguranje opstanka.

Ljeto će sigurno, za većinu ljudi u Klubu biti – radno, jer pred njima je puno posla.

S.N.