Piše: Nermin Bise
U doba globalne digitalne ere koju živimo, kada je internet kao platforma dostupna gotovo svima, na našoj sceni, preciznije na virtualnim tribinama naših stadiona i u prenesenom značenju i bukvalno, ljudima utakmice služe kao izduvni ventil. Tako je bilo i prije 90-tih prošlog stoljeća, ali tada nije postojao internet nego odlazak na stadion gdje su ljudi ispoljavali sve moguće frustracije koje su u sebi potiskivali kod svojih kuća. Meta bi bili igrači, sudije, protivnički navijači…
Danas, kada imamo 24 sata on-line pristup svakom klubu, da čak nikada i ne odete na stadion, sve vam je dozvoljeno: psovati, vrijeđati, prozivati, tražiti manu i svemu i svakomu, svađati se, prepucavati, pa čak i vrijeđati, a da ne snosite nikakvu odgovornost. Uđite samo na službene stranice naših najpopularnijih fudbalskih klubova na društvenoj mreži Facebook ili Instagram i sve će vam biti jasno.
E, sad, zašto ovo potenciram?
Sami uvod ovog teksta nema direktne veze s temom koju želim podijeliti s vama. Međutim, itekako se može naći i ta poveznica. FK Velež ima daleko manji broj registrovanih članova s plaćenom godišnjom članskom kartom koja košta 20 maraka od broja onih koji za njega navijaju. Ništa bolje ne stoje ni FK Sarajevo ili Željezničar ili bilo koji drugi klub u BiH.
Istini za volju, možda je malo i do klubova od kojih neki rade sporadične i stihijske kampanje na pomalo dosadan način, ili bolje reći, nedovoljno intrigantan, privlačan i motivirajući.
No, nije samo ni do klubova. Do baze je, ipak, u najvećoj mjeri. Dakle, do samih navijača, simpatizera i pristalica.
Recimo, FK Velež ima ogromnu bazu rasprostranjenu širom svijeta, na svim meridijanima i paralelama globusa. A jedva da ima par hiljada (3-4 hiljade) učlanjenih ljudi. Zbog čega je to tako odgovore možemo tražiti danima, i uvijek pronaći izgovor za koji ćemo se “zakačiti”. Bacimo pogled malo u susjedstvo, ne čak ni daleko, do Splita gdje je HNK Hajduk za kratko vrijeme hvale vrijednim aktivnostima, inventivnošću i kreacijom učlanio više od – 100.000 ljudi. Poobarali su “majstori s mora” tako sve rekorde u regionu i često se i javno hvalili s ovom cifrom.
Može li neko objasniti kako se gradira nivo ljubavi prema voljenom klubu i kako to da recimo Hajduk ima preko 100.000 članova s iskaznicama, a Velež svega 3.000 ili 4.000?
I na Hajdukovim društvenim mrežama preko kojih uspješna kampanja u najvećoj mjeri i ide možete “uživati” na virtualnim tribinama, čitati sve i svašta, euforiju kad ide, ljutnju kad ne ide, ali više od 100.000 članova pravi kosmičku razliku između splitskih “Bilih” i, recimo, mostarskih “Rođenih”. S tim da je Veležova virtualna tribina jako često u dobroj mjeri mjesto gdje se ispoljavaju frustracije i negativna energija.
Kada bi ekvivalent onih koji virtualno podgrijavaju i “hajcaju” bio približan onim kojima nije teško maknuti se i otići po svoju člansku kartu i Velež bi, za početak, imao bar 20.000 ili 30.000 članova. Čak se i ne mora otići do klupskih prostorija kada već postoji mogućnost online učlanjenja?!
Ovde su, realno, podbacili i oni koji žive ovdje i dijaspora. Jer ako iko ima jaku bazu u više desetina država u svijetu – onda je to Velež.
Vrijeme je da se svi zajedno zamislimo i napravimo taj korak. Zbog sebe, zbog svoje porodice, budućnosti, i historije, zbog Grada, Države…zbog našeg Starca…
Nemoj da ti je teško…
Učlani se, Budi Rođeni!
