Hrvatska republikanka stranka danas je izdala saopćenje u kojem problematizira proslavu Dana Armije RBiH i povijest njenog osnivanja.
U današnjem “prosvjetljenju” HRS-a stoji:
“U povodu obilježavanja Dana Armije BiH, HRS je u svom priopćenju postavio nekoliko pitanja vezanih uz povijest osnivanja ove vojne formacije i datum 15. travnja 1992. godine, koji se danas obilježava kao službeni “Dan Armije BiH”.
HRS ukazuje na nesuglasice u vezi s tvrdnjama da je Armija BiH osnovana upravo 15. travnja, budući da je službeno formiranje postrojbi Teritorijalne obrane, koje su kasnije postale Armija BiH, bilo zakazano za 23. lipnja 1992. godine. Također, u priopćenju se postavljaju pitanja o izjavi Alije Izetbegovića, koji je osam dana nakon “osnivanja” Armije, pozvao pripadnike JNA da se priključe Teritorijalnoj obrani, a ne Armiji BiH.
Spominje se i poziv Izetbegovića JNA da postane tampon zona između sukobljenih strana, dok su hrvatski članovi Predsjedništva tražili da JNA bude jasno označena kao agresor. Pitanja se odnose i na Odluku kojom je 29. travnja 1992. obrana Mostara povjerena HVO-u, dok se postavlja pitanje o ulozi Armije BiH u tom trenutku.
U priopćenju se također spominje sporazum “Filipović-Karadžić” iz 1991. godine, koji je, prema tvrdnjama, usporio vojnu organizaciju otpora agresiji, dok su kasnije odluke dovele do promjena u vojnoj strategiji.
HRS poziva na dodatnu raspravu o povijesnim okolnostima osnivanja Armije BiH, s naglaskom na činjenice i nesuglasice koje prate obilježavanje ovog dana” – stoji u saopćenju HRS-a.
Nije ovo prvi put da Slaven Raguž koji je, kada je rat počeo, imao 14 godina i njegov stranački kolega Silvio Bubalo koji je godinu dana mlađi, tumače ratna dešavanja u Mostaru iako u njima nisu sudjelovali.
Umjesto pitanja koja postavljaju u HRS-u, mogli su danas položiti cvijeće na Luci i Carini, ili Liska parku, ljudima koji su branili i njihovo djetinjstvo i pravo na život u Mostaru. Oni su se zvali Teritorijalna odbrana, nakon toga Armija RBiH a, kako god da su se zvali, branili su svoj grad i svoje domove od agresora. Mnogi od njih su dali i svoje živote i na današnji dan nisu zaslužili dječija tumačenja njihove borbe i žrtve, već poštovanje, ili u najmanju ruku šutnju.
S.N.
