Na današnji dan 1912. godine, preminuo je Osman Đikić, jedan od najboljih pjesnika koje je Bosna i Hercegovina izrodila, književnik, dramatičar, ali i politički aktivist. Iako je živio kratko, samo 33 godine, ostavio je dubok i neizbrisiv trag u našoj kulturno-književnoj historiji, doprinijevši njenom preporodu.
Đikić se rodio 7. januara 1879. u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije, tokom koje je ušao u krug pisaca časopisa „Zora“, predvođenih Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem. Nakon Mostara školovao se u Istanbulu, Beogradu i Beču, gdje je završio Trgovačku akademiju. Po sticanju diplome zaposlio se kao bankovni činovnik u Zagrebu, zatim u Brčkom i Mostaru, gdje je od 1907. uređivao časopis „Musavat“ i objavljivao tekstove u „Bosansko-hercegovačkom glasniku“. Godine 1909., Osman se seli u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret”, te za urednika lista “Gajret”.
U vrijeme prvih izbora za Sabor Bosne i Hercegovine, 1910. godine, Đikić se uključuje aktivno u politiku i postaje saborski kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju. Tada pokreće i politički list “Samouprava”.
Još u gimnazijskim danima Đikić je počeo pisati poeziju, a pjesme je objavljivao uglavnom u časopisima ”Bosanska vila”, ”Zora” i ”Behar”. Za svog kratkog života uspio je napisati i objaviti tri zbirke pjesama: rodoljubive ”Pobratimstvo” (zajedno s Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem) i ”Muslimanskoj mladeži”, te ljubavne ”Ašklije”. Napisao je i tri folklorne drame: ”Zlatija”, koja je često izvođena na zabavama MKD ”Gajret”, potom ”Stana“ i ”Muhadžir”.
Danas je malo poznato da je Osman Đikić autor i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, a najpoznatije su: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato, đela zlato”. Osim toga, bavio se i sakupljanjem narodnih umotvorina.
Godine 1904., Đikić je upoznao beogradsku glumicu Zoru Topalović, koja je tada gostovala u Bečkom pozorištu, i među njima se rodila ljubav na prvi pogled. Zaprosio je svoju Zorku, kako joj je tepao, na posebno romantičan način, pjesmom “Đaurko mila”, koju je za nju napisao:
Đaurko mila
Tuga me mori
Za oči tvoje
Što suze rone
Ustašca tvoja
Prepuna raja
Haj, dođi, dođi
Sred’ zagrljaja
Čuj kako srce
Umilno tepa
Haj, ljubim te, ljubim
Đaurko lijepa
Uprkos velikom protivljenju Osmanove ugledne mostarske porodice, ali i Zorine beogradske, njih dvoje su se vjenčali 1905. godine u Beču. Njihova romantična ljubavna priča postala je legenda koja se prepričava i danas.
Narodno pozorište Mostar je, krajem 2019. godine, u svoj repertoar uvrstilo poetsku dramu naslova „Đaurko moja“ autorice Selme Dizdar-Cerović, u režiji Kaće Dorić, koja govori o velikoj ljubavi mostarskog pjesnika Đikića i njegove Zorke, ljubavi koja prevazilazi sve prepreke.
Osman Đikić umro je od tuberkuloze u trideset četvrtoj godini života, 30. marta 1912. godine, a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti nekoliko mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Oboje su sahranjeni u Mostaru, Zora na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u Velikom carinskom haremu ispred Karađoz-begove džamije.
Četvrta osnovna škola u Mostaru do rata je nosila ime Osmana Đikića. Čime se Osman zamjerio svojim Mostarcima da su mu više od osamdeset godina nakon smrti odlučili ukinuti tu počast, nije poznato.
