Piše: Ajla Bugarić Zukić
Kao najreprezentativniji žanr bošnjačke usmene književnosti, sevdalinka, predstavlja pravo kulturno-historijsko blago. Riječ je o najljepšoj i najpoznatijoj lirskoj pjesmi bosanskih muslimana. Sevdalinka je simbol jedne kulture. Ovo je pjesma koja sa sobom nosi veliki uticaj Istoka, čije se poticanje veže za urbano muslimansko-bosansko društvo.
Sama riječ sevdalinka je nastala od arapske riječi sawda što znači crna žuč. U turskom jeziku se ovaj pojam veže za melanholiju, dok u bosanskom jeziku pojam sevdah označava čežnju, ljubavni žar, ljubavni jad.
Prvi poznati navodi u kojima se spominje sevdalinka su prije otprilike nekih 500 godina, nastajala u narodu, generacijama se prenosila i uobličavala, da bi do nas došla kao formiran muzički oblik. Ova pjesma najbolje predstavlja kulturu svih stanovnika Bosne i Hercegovine, mada je popularna širom Jugoistočne Evrope, u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, te Hrvatskoj.
Sevdalinku karakterizira solo pjevanje. Smatra se pjesmom razvijenog tonskog opsega, s poravnom kajdom, dakle pjevana lagano, otegnuto, slobodno, uz ornamentalne ukrase i individualne manire. Ako je sevdalinka izraz tradicionalnog melosa i tradicionalne bosanske kulture osmanskog perioda, s jedne strane, i doprinosa individualnih pjevača, stvaralaca s druge strane, onda je ona, također, izraz prihvatanja folklornih crta i ona pripada folkloru, kao što dolazi i iz individualnih jezičkih izraza, pa i jezika samih pjevača. Najbolji pjevači i memoratori sevdalinke daju sevdalinci ono što njoj, kao podžanru usmene lirike odgovara i tradicija to prihvata i odobrava.
Šantićeva ,,Emina” je pjesma pisana po uzoru na sevdalinke, koju je ovaj mostarski pjesnik napisao pod dojmom ljepote Mostarke Emine Šehić. Iako je pjesma prvi put objavljena 1902. godine u časopisu ,,Kolo”, kasnije je postala popularna sevdalinka koju su izvodili mnogi umjetnici iz bivših jugoslovenskih republika.
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
— Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
(Stihovi Šantićeve Emine)
Sevdalinka je u isto vrijeme folklorno djelo i književni diskurs, istovremeno dokaz spoja individualnog i tradicionalnog.
Poljem se vija Hajdar- delija
Poljem se vija Hajdar-delija,
po polju ravnom, na konju vranom.
Gleda ga Ajka sa gradskih vrata:
”Hajdar-delijo, i perje tvoje,
tvoje me perje po gradu penje!”
”Ajko djevojko, i kose tvoje,
tvoje me kose po polju nose!”
(Poljem se vija Hajdar-delija, sevdalinka)
Jednostavno, sevdah, sevdisanje, zvuk saza i harmonike teško da će ikad biti zanemaren. Ovo su pjesme o ljubavi, životu, planinama, gradovima, selima, rijekama, a sve to u izvedbama najboljih pjevača ovih prostora.
Najistaknutiji vokalni izvođači sevdalinke u 20. vijeku, kod nas su: Zaim Imamović, Nedžad Salković, Jozo Penava, Jovica Petković, Muhamed Mujkanović, Latif Hafkić, Meho Puzić, Himzo Polovina, a među najpoznatije vokalne izvođačice, ubrajaju se: Nada Mamula, Beba Selimović, Emina Zečaj, Ljubica Berak, Hanka Paldum, Amira Medunjanin i druge.
