Tačno 33 dana, koliko je prošlo da su njihova djeca na „bigajri-hak“ stradala, kako je to na dženazi rekao mostarski muftija Salem ef. Dedović, i umorena bez ikakve krivice, porodice rahmetli Almina Crnalića (22), Dalile Žugor (20) i Enisa Kurtovića (22) su šutjele. U javnosti se nisu oglašavali… Riječi utjehe im dolaze svakodnevno, sa svih strana, od znanih i neznanih, a sa svojom tragedijom i boli se nose kako znaju i umiju…

Ogroman šok

Prvi put su njihovi očevi, Zulfo Crnalić i Denis Žugor, odlučili progovoriti, jer ih je duboko uznemirilo puštanje na slobodu Marka Šljivića (28) iz Čapljine, osumnjičenog da je skrivio saobraćajnu nesreću u kojoj su poginula njihova djeca. Tačnije, činjenica da je Kantonalni sud u Mostaru odbio Šljiviću produžiti pritvor ih je, kako su u svojoj ispovijesti za „Dnevni avaz“ kazali, šokirala.

– Jednom riječju, to je bio šok za mene… A, drugom…, volio bih u oči pogledati sudiju koji ga je pustio i pitati ga da li ima djecu i da se, ne daj Bože, to njemu dogodilo, šta bi rekao svom kolegi. Za mene i za moju familiju je ovo, vjerujte, ogroman šok. Šta znači što mu se oduzela vozačka dozvola, a što su mu se ostavili dokumenti s kojima danas može sjesti na avion i otići bilo gdje? Šok je to za sve, a ne samo za jednog insana koji je izgubio svoje dijete – kroz suze nam kazuje Crnalić.

Pribojava se, govori, da će Šljivić u BiH provesti jedno određeno vrijeme i redovno se, kako je to Sud naložio, svakog ponedjeljka javljati u Policijsku upravu Čapljina, ali da će na kraju, kako kaže, preći granicu i nestati s ovih prostora.

Previše nepravde

Nadu im daje to što je Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona uložilo žalbu prema Vrhovnom sudu FBiH.

– Tužilaštvo je zahtijevalo da mu se pritvor produži, međutim… uprkos svemu, vjerujem u naše pravosuđe. Vjerujem da će se ispraviti ova greška i da će žalba koja je uložena dati bar malo utjehe. Ali, on je, trenutno, slobodan čovjek i to me boli – govori nam Crnalić.

To što se Šljivić našao na slobodi izuzetno teško je palo i Žugoru. Jednostavno, kaže, u prvi mah je odbijao povjerovati u to.

– Nažalost, shvatio sam da je to tačno. Iskreno, ne znam ni šta reći na to, osim da se nadam da će se ta nepravda, jer to jeste nepravda, ispraviti – govori Žugor.

Iako Kurtović nije mogao prisustvovati našem razgovoru, obojica su podvukli da je on saglasan sa svim što su iznijeli. Zajednička tragedija ih je i dodatno zbližila, a između njih su rodbinske, prijateljske i komšijske veze. Svjesni su, kažu, da je previše nepravde u ovoj zemlji, da su brojni slični slučajevi ostali nerasvijetljeni, da mnogi roditelji nisu dočekali pravdu, ali oni na to, naglašavaju, ne pristaju.

Velika podrška

– Ako treba, prevrnut ćemo zemlju. Nećemo baš tako lahko pustiti ovo – poručuju suznih očiju ovi očevi.

U svemu im veliku podršku pružaju i prijatelji i kolege njihove djece, koji su spremni i na organizovanje protesta.

Budući da se prvi put javno oglašavaju, iskazali su želju da se zahvale Oružanim snagama BiH, čiji su pripadnici bili Almin i Enis, na organizaciji dženaze, kao i MUP-u HNK, ali i da se zahvale svima koji su njihovu djecu ispratili na bolji svijet, posebno predstavnicima svih vjerskih zajednica.

Podsjetimo, tragična saobraćajna nesreća se dogodila 31. maja u mjestu Ševaš Njive, između Mostara i Čapljine. Rahmetli Crnalić je upravljao automobilom Audi A3, a Šljivić, koji se tereti za nesreću, Audijem A4, i to u alkoholiziranom stanju. U nesreći je učestvovao i Dževad Šuta koji je upravljao vozilom Fiat i koji je uoči nesreće policiji prijavio Šljivićevo „šveranje“ cestom.

Tražio sam i zvao…

– Tišti me sve… Svaki dan je sve teže, sve više boli… Tek je bila upisala fakultet, kriminologiju… Ali, muči me strašno to što sam tog jutra kad je bio udes u četiri sata, tek pet sati poslije saznao da je moja Dalila smrtno stradala… I, to ne od onih koji su nam to trebali reći… Tražio sam, zvao svakog živog, policiju, ovdje, u Čapljini, niko ništa. Na kraju sam otišao do bolnice u Južni logor i onda me neko, ne znam ni ko, nazvao na telefon… Zar nije sramotno da nikoga od nas policija nije obavijestila, da nam nisu došli na vrata ili nas pozvali telefonom i rekli nam da su nam djeca stradala? Roditelji su, zamislite, sami tražili gdje su, šta su… Uzalud smo ih zvali na telefon – suznih očiju jedva govori Žugor.

Te noći me jako grlio

– Najmanje 30-ak puta Almin je u zadnje vrijeme išao do Neuma. Uvijek je vozio cestom Stolac – Neum… Te noći je okrenuo preko Svitave… Zašto? Na to pitanje nemam odgovor, osim da je to vodilja od dragog Allaha i on je, jednostavno, morao doći na to mjesto. Shvatam da je Allahu, dž. š., bio draži nego meni… Uvijek me je zadirkivao: „Daj, babo, nabaci“… Te večeri me tako jako grlio… Teško jeste, ali živjeti moram. Imam kćerku i moram živjeti i za nju i boriti se – kroz plač govori Crnalić.

Nije im se javio

Šljivić im se do sada nije javio. Dan nakon nesreće do Crnalića je došla vijest da su, kako kaže, navodno, njegovi roditelji htjeli doći. Ta, zapravo, poruka im je došla od drugih ljudi.

– Direktno nam se nisu obratili. Nikome od nas – kažu Crnalić i Žugor.

(Meliha Smajkić – Avaz.ba)