Generalni štrajk zaposlenih u pravosudnim institucijama Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji je počeo 7. septembra, ušao je u treći mjesec. Dok se Vlada HNK i Jedinstveni sindikat državnih službenika i namještenika pravosuđa HNK spore oko zahtjeva za povećanje primanja, posljedice zastoja sve više osjećaju oni koji s tim sporom nemaju nikakve veze – građani i privrednici.

U sudovima i Kantonalnom tužilaštvu obavljaju se samo hitni poslovi, dok brojni redovni postupci, zahtjevi i administrativne usluge čekaju. Za građane to znači odgađanje ostvarivanja prava, čekanje na dokumentaciju i dodatne troškove. Za privredne subjekte posljedice mogu biti još konkretnije: bez sudskih uvjerenja i izvoda iz sudskog registra pojedine kompanije ne mogu završiti dokumentaciju za tendere, kredite, javne nabavke ili promjene u registraciji.

Ovdje se otvara pitanje koje u raspravi između Vlade i Sindikata često ostaje u drugom planu: ko štiti interese građana koji finansiraju javni sektor, a istovremeno ne mogu dobiti uslugu zbog koje taj sektor postoji?

Više od 2,7 miliona KM za plaće, a redovni poslovi čekaju

Prema podacima iz analize budžetskih izdvajanja za septembar i oktobar 2026. godine koje je saopštilo Ministarstvo finansija,  za bruto plaće i doprinose poslodavca u pet sudova i Kantonalnom tužilaštvu HNK isplaćeno je više od 2,7 miliona KM. Riječ je o periodu u kojem su ove institucije, zbog štrajka, obavljale samo hitne poslove.

Istovremeno, budžet HNK bilježi i pad prihoda od sudskih taksi. U septembru i oktobru po tom osnovu naplaćeno je oko 300.000 KM manje nego u istom periodu prošle godine.

To su direktni finansijski pokazatelji zastoja koje može pronaći bilo kome koga ti podaci interesuje, ali stvarni trošak za privredu i građane mnogo je teže izračunati.

Koliko je kompanija propustilo priliku za učešće na tenderu jer nije moglo pribaviti potrebnu dokumentaciju? Koliko je poslovnih postupaka odgođeno, kredita usporeno ili građana moralo više puta dolaziti do institucija kako bi završili ono što bi u redovnim okolnostima bilo jednostavno? Koliko građana ne može raspolagati svojom imovinom?

Taj račun još nije napravljen, ali ga neko svakodnevno plaća. Taj neko nisu ni ministri u Vladi HNK ni članovi sindikata. Ceh plaćaju građani – i to svakodnevno.

Pravo na štrajk nije sporno, ali građani ne smiju postati taoci

Zahtjev zaposlenih za boljim materijalnim položajem nije sam po sebi sporan. Štrajk je legitimno sredstvo sindikalne borbe i pravo zaposlenih koje treba poštovati, pod uslovom da je organizovan i proveden u skladu sa zakonom i važećim pravilima.

Međutim, pravo na štrajk ne može značiti da se zanemari pravo građana na dostupnost javnih usluga. Sudovi nisu obična preduzeća čiji se zastoj tiče samo poslodavca i zaposlenih. Njihov rad neposredno utiče na pravnu sigurnost, imovinu, poslovanje i svakodnevni život ljudi.

Građani kroz poreze, doprinose, takse i druge obaveze pune budžet iz kojeg se finansiraju i Vlada HNK i pravosudne institucije. Oni, dakle, finansiraju sistem čiji je zadatak da im služi. Zbog toga nije prihvatljivo da upravo građani budu oni koji će najduže čekati, snositi dodatne troškove i trpjeti posljedice nepostojanja dogovora između dvije strane.

Niko ne osporava zaposlenima pravo da traže bolje plate i uslove rada. Ali jednako tako niko ne bi smio osporavati građanima pravo da dobiju uslugu koju finansiraju javnim novcem. Ta dva prava ne bi smjela biti postavljena jedno nasuprot drugom.

Kome da štrajkuju građani? Imaju li oni pravo biti nezadovoljni svojim materijalnim položajem i prestati plaćati usluge koje ne dobijaju?

Sindikat odbacuje odgovornost i poziva se na odluku neovisnog arbitra

Jedinstveni sindikat pravosuđa HNK nedavno je reagovao na medijske navode o problemima s izdavanjem sudskih uvjerenja potrebnih privrednim subjektima za učešće u tenderima i javnim nabavkama.

Iz Sindikata odbacuju odgovornost zaposlenika za nastalu situaciju. Tvrde da oni ne odlučuju samostalno koje će poslove obavljati tokom štrajka, već da je minimum poslova koji se ne mogu prekidati utvrđen odlukom neovisnog arbitra od 24. augusta 2026. godine.

Sindikat smatra da izdavanje svih uvjerenja koja se inače izdaju u redovnom radu suda nije automatski obuhvaćeno poslovima koji se moraju obavljati tokom štrajka. Naglašavaju da se obaveze zaposlenih ne mogu jednostrano proširivati izvan onoga što je utvrđeno arbitražnom odlukom.

Također ističu da nisu nadležni za organizaciju rada sudova, određivanje obima njihovog poslovanja niti rokove u postupcima javnih nabavki. Odgovornost za pronalaženje rješenja prebacuju na Vladu i nadležne institucije, od kojih traže ozbiljnije pregovore.

Sindikat navodi da nezadovoljstvo zaposlenih traje godinama i da su nadležne institucije o problemima bile upoznate. Njihov osnovni zahtjev je dodatak od 20 posto na plaću za sve zaposlene u pravosuđu, bez izuzetka. Od toga zahtjeva od početka ne odustaju.

S druge strane, Vlada HNK odbila je zahtjev za jedinstvenim dodatkom od 20 posto, uz obrazloženje da su zaposleni u pravosuđu dio jedinstvenog sistema državne službe u Kantonu i da bi takvo rješenje otvorilo pitanje nejednakog tretmana u odnosu na druge kantonalne službenike.

Vlada je ponudila dodatke za posebne uslove rada, koji bi obuhvatili oko 70 posto zaposlenih, te proširenje obuhvata na određene kategorije zaposlenika pto taj obuhvat podiže na 75 posto. Uz to, dogovoreno je povećanje plaća svim državnim službenicima i namještenicima u HNK za pet posto od januara i dodatnih pet posto od juna 2027. godine. Prema javno saopštenim informacijama, Vlada je spremna razmotriti i mogućnost uvođenja posebnog fonda iz kojeg bi rukovodioci pravosudnih institucija mogli odobravati dodatak do 20 posto.

Međutim, dogovor još uvijek nije postignut.

Sudsku odluku čekaju i zaposleni i građani

Posebnu težinu cijelom slučaju daje pitanje zakonitosti štrajka. Vlada HNK smatra da štrajk nije zakonit, pozivajući se na odredbe kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Vlada posebno navodi da je postojeći Kolektivni ugovor postignut sa reprezentativnim sindikatom a da sindikat koji stoji iza štrajka nije reprezentativan.

Sindikat, s druge strane, insistira na tome da koristi zakonom zagarantovano pravo na štrajk i da se obaveze zaposlenih moraju posmatrati u okviru odluke neovisnog arbitra.

O ovom pitanju odlučuje Općinski sud u Širokom Brijegu. Ročište po prijedlogu za privremenu mjeru zakazano je za kraj novembra, što znači da će pravosudni sistem u HNK do tada biti u zastoju dužem od dva i po mjeseca, ukoliko se u međuvremenu ne postigne dogovor ili ne dođe do promjene načina rada.

Zakon o štrajku FBiH predviđa da sud o zahtjevu za zabranu štrajka odlučuje u roku od pet dana, i nejasno je zašto se u ovom slučaju na ročište čeka znatno duže.

Sudski epilog važan je i zbog mogućih pravnih posljedica. Zakon propisuje da učešće u štrajku nije povreda ugovora o radu samo ako je štrajk organizovan u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima sindikata. Također, poslodavac može tražiti naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organizovan i proveden u skladu sa zakonom. To su moguće posljedice za sve zaposlene koji se nalaze u štrajku.

S druge strane, ukoliko sud štrajk proglasi zakonitim, to bi bio veliki poraz za Vladu HNK koja je od početka osporavala njegovu zakonitost.

Zato će odluka suda, sasvim sigurno, imati značajne posljedice ne samo za Sindikat i zaposlenike nego i za daljnje odnose između Vlade i pravosudnih institucija, odnosno zaposlenika tih institucija.

Građani ne smiju biti kolateralna šteta

U cijeloj priči Vlada HNK i Sindikat imaju svoje argumente, zahtjeve i odgovornosti. Vlada mora ponuditi održivo i pravedno rješenje za materijalni položaj zaposlenih, dok Sindikat ima pravo zastupati interese svojih članova i koristiti zakonom dozvoljena sredstva sindikalne borbe.

Ali postoji i treća strana, koja nema mogućnost da zaustavi svoje obaveze, odgodi plaćanje poreza. To su građani i privredni subjekti.

Ako je štrajk zakonit, onda se mora poštovati. Ako nije, sud mora utvrditi odgovornost i posljedice. Ali bez obzira na ishod tog postupka, institucije moraju pronaći način da se građanima osigura minimum usluga koje su im neophodne.

Javni sektor postoji zbog građana, a ne obrnuto. I dok se rasprava o dodacima, kolektivnim ugovorima i arbitražnim odlukama nastavlja, građani imaju pravo tražiti ono što bi trebalo biti osnovno – da institucije koje finansiraju svojim novcem rade svoj posao.

I, naravno, kada se utvrdi ko je odgovoran za njihovo višemjesečno nefunkcionisanje – da taj snosi odgovornost za svoje postupke.