U kući zvanoj „Kafana Evropa“ na ulasku u staru mostarsku čaršiju Kujundžiluk na domak Starom mostu, daleke 1926. godine osnovano je Radničko kulturno-umjetničko društvo „Abrašević“. Osnivači društva ovu kuću nazvaše i „Radnički dom“. Društvo dobi svoje ime po mladom revolucionaru Kosti Abraševiću rodom iz Ohrida (Makedonija) 29. maja 1879. godine.
Otac Naum mu je bio porijeklom Makedonac, a majka Sotira Grkinja. Ona je bila veoma učena žena i djelovala je pozitivno na razvoj svoga sina. Zbog teškoga života otac je odlučio da s porodicom krene u pečalbu i uspio je da u Šapcu otvori kafanu u kojoj su svi članovi porodice usluživali goste, sem Koste. Kosta je već tada imao završena tri razreda grčke škole, koja mu u Šapcu nije bila priznata. Upisuje se u gimnaziju 1892. godine. Peti razred završava 1897. godine i već naredne godine skrhan bolešću tuberkuloze u svojoj 19. godini života umire 8. januara 1898, godine, te je u Šapcu i sahranjen. U njegovom poetskom stvaralaštvu naročito mu se izdvaja pjesma pod nazivom „Zviždi vjetre“:
Zviždi, vjetre, na sve strane
Čupaj drvo, krši grane!
Svom silinom svoga leta
Huji, juri preko sveta.
Zasluge RKUD „Abrašević“ u širenju, propagiranju i njegovanju muzičkog kulturno pedagoškog života u Mostaru su od ogromnog značaja. Društvo je okupljalo mlade iz radničkih porodica i drugih sredina gdje se ranije nije znalo za postojanje mnogih muzičkih instrumenata, a kamo li da se pomišljalo na bavljenje muzičkom umjetnošću. U Društvo su dolazila djeca iz mahala, iz prigradskih naselja, ponekad sa sela i tu su zavoljela muziku: Stečena ljubav i dobivanje znanja u „Abraševiću“ uticali su na mnoge da se opredijele za buduće profesije vezane za muziku. Mnogi nekadašnji članovi muzičkih sekcija „Abraševića“ danas su profesionalni muzičari. Neki su postali članovi raznih orkestara, od zabavnih, narodnih do simfonijskih, neki su profesori muzike, a neki su magistrirali ili su na putu da doktoriraju. „Abrašević“ je bio mostarsko vrelo kulture.
Ansambl narodnih pjesama i igara RKUD „Abrašević“ bio je jedan segment iz cjelokupnog rada Društva. Tamburaška sekcija je imala veliku ulogu u okupljanju mladih progresivnih snaga. Nakon osnivanja, radile su pri Društvu tri sekcije, i to: dramska, tamburaška i prosvjetnokulturna.
Tamburaši su otvarali sve „Abraševićeve“ priredbe sa revolucionarnom pjesmom „Smjelo“. Ova pjesma je tada u narodu bila veoma popularna. Grupom tamburaša je rukovodio Mustafa Bjelavac, ostali članovi bili su: Omer Potur, Kosta Kaličin, Mile Petković, Ljubo Salatić i Osman Šantić.
Od policije je paralisan rad RKUD „Abrašević“ od strane šesto-januarske monarhofašističke diktature od 1929. do 1935. godine.
Godine 1935. tamburaši ponovo počinju sa radom i ovu sekciju nadopunjuju novi članovi: Nusret Rizikalo – krojač, svira prim, Haso Fazlinović – stolar, svira bubnjeve, Aziz Fazlinović – bravar, svira prim, Mujo Bjelavac – rukovodilac orkestra, po zanimanju sahačija, Asim Oručević – svira brač i klavir, Alija Puzić – bravar, svira čelo, Efraim Kazazić – krojač, svira berde, Ibrahim Pezo – bravar, svira brač, i Huso Maslić – svira bugariju. Danas od preživjelih su Alija Puzić i Nusret Rizikalo. Nusret Rizikalo kaže da je prilikom dolaska u orkestar zatekao Esada Šabanca koji je svirao prim, Mustafu Skuhana – Muju koji je svirao treću bugariju i Antonija Jukića – Tonu koji je svirao berde. Sviralo se na zabavama u gradu, a naročito u Radničkom domu (na Glavnoj ulici) na igrankama. Svaka zabava je otvarana pjesmom:
Radnički pozdrav
Zdravo da ste hrabri borci
Boreć’ se za pravo i rad
Veseli i sretni bud'mo
Solidarni k'o do sad.
Godine 1939. organiziraju se u gradu demonstracije u cilju borbe protiv fašizma, za bolja prava radnika i za bolji život. Te godine se zatvara „Radnički dom“ u kome je djelovao RKUD „Abrašević“. Tada su odvedeni rukovodilac tamburaške sekcije Mustafa Bjelavac i rukovodilac dramske sekcije i kursa „esperanta“ Nikola Abramović – Bjelica (osnivač Društva) u zatvor u Lepoglavu odakle se nisu vratili. Pored mnogih članova Društva u Drugom svjetskom ratu izgubili su živote i tamburaši: Kosta Kaličin, Ibrahim Pezo, Haso Fazlinović i Husein Maslić-Husa.
Tokom rata 1941. do 1945. godine RKUD „Abrašević“ ne radi. Nakon rata, osnivačka skupština „Abraševića“ u prostorijama „Hrvoja“ održana je 27. avgusta 1946. godine. Pored ostalog dnevnog reda donesena su i pravila o radu Društva, a koja su izrađena na temelju Pravilnika rada RKUD „Proleter“ iz Sarajeva.
U maju 1947. godine formira se tamburaška sekcija, čiji je rukovodilac Omer Potur, kao i folklorna sekcija koje nastupaju na gradilištima pruge Šamac – Sarajevo. Duž radilišta daju 17 programa koje je gledalo oko deset hiljada omladinki i omladinaca. Slijede nastupi u mnogim mjestima tadašnje Jugoslavije. Godine 1948. već radi Veliki tamburaški orkestar koji broji oko 150 članova. Mnogo je članova a malo je instrumenata, te se Društvo odlučuje da nabavi 20 mandolina i nekoliko gitara i 15. juna 1948. godine otpočinje sa radom mandolinsko-gitarska škola sa 32 polaznika. Njen rukovodilac bio je Rajmond Hap.
Sjećam se nekih članova Velikog tamburaškog orkestra, a to su: Hivzija Čizmić, Ibrahim Ćišić i brat mu Muhamed, zatim Sulejman, Salem i Hasan Dandić, Esad Dedović (brat Keme Dedovića – igrača folklora, poslije stručnog rukovodioca folklorne sekcije RKUD „Abrašević“ i Internacionalnog ansambla narodnih pjesama i igara svijeta „Camarad“ u Mostaru.) Dva brata Amir i Alija Sadžak, Spasoje Berak-Spaso i sestra mu Zora udata Šparavalo, Hasan Alikalfić, Blažek čijeg se imena ne sjećam i neki Misita, Dušan Pejanović-Dule, Nenad Aškrabić-Jovo i sestra mu Milena zvana Beba, Rudolf Grabovac, Milojko Knežević, zvani Braco, Aco Čolović, braća Ševko i Dževad Kurtović, Mustafa Hojlaš-Muta, Ibrahim Šantić, Faruk Dizdarević, Nuhrudin Jonić-Nuna, Ahmet Deronja, Ismet Ćumurija, Semir Alikalfić, Mirza Alagić, Zijo Kreso, Abdurahman Kalajdžić, Filip Bevanda i mnogi drugi. Muziciranje ovih tamburaša bilo je na visokom muzičkom, umjetničkom nivou. Te godine pa i poslije Radio Sarajevo nije imalo svoje tamburaše, te su dolazili snimatelji i snimali emisije muziciranja našeg tamburaškog orkestra. Snimci su pravljeni na tada odličnim magnetofonima marke Nagra. Da li su u arhivi radija sačuvani snimci, nije mi poznato.
Orkestar je muzicirao djela ozbiljne muzike, kao i djela naše narodne izvorne muzike. Nabrojat ću nazive nekih partitura: Lukrecija Bordžija, Chavalleria rusticana, Improptu, U boj (Zrinjski), U pećini, Azuro, Svraćanja, Vesela mladost, Naši zvuci, Splet narodnih pjesama, Bilećanka, Titovo kolo, Biseru s’ južnoga mora, Karišik narodnih pjesama, Splet šokačkih pjesama i igara, Vijenac narodnih pjesama i igara, Nizamski rastanak (turski marš).
Stručni rukovodioci bili su vojna lica Rajmond Hap i Rudolf Grilec, poslije je bio Petar Fratnik (koji je stanovao u zgradi „Abraševića“ na Mejdanu (Trg 1. maja, gdje se danas nalazi Arhiv Hercegovina), zatim Mehmed Voljevica zvani Babo pa Faruk Mehićević, Mirsad Stupac-Mimi, Spasoje Berak, Kovačević Nedjeljko, Ismet Ćumurija, Besim Jusić, Sead Trnovac i dr.
Bilo je kriznih perioda kada Tamburaški orkestar skoro nije ni radio, mislim da su to bile godine 1953. – 1956., kada se jednostavno rasformirao orkestar. Od toga orkestra ostala su samo četiri člana Mirzo Alagić, Ismet Ćumurija, Ahmet Deronja i Muhamed Ćišić. Nakon izvjesnog vremena nastavljen je rad sa novim tamburašima i tako je nastao Tamburaški i narodni orkestar jer su im se pridružila i tri harmonikaša – Faruk Mehičević, Mirsad Stupac i Izedin Gačanin. Orkestri su isključivo muzicirali folklorne numere i pratili pjevače narodnih pjesama. To je bilo otprilike 1957. godine i dalje. 28. jula 1949. godine „Abrašević“ nastupa na Republičkom festivalu KUD BiH u Sarajevu. Sve sekcije i njeni rukovodioci su nagrađeni novčanim nagradama. Poslije, Društvo gostuje u Makedoniji u Štipu, Skoplju, Tetovu, Kumanovu i Kočanima. Na ovoj turneji postiže velike uspjehe i donosi mnoga priznanja. Narodni i Tamburaški orkestar daju nekoliko veoma uspjelih koncerata narodnih pjesama i priređuju takmičenja narodnih pjevača Mostara. Ove aktivnosti su se odvijale nakon fuzije KUD „Abrašević“, „Ljube Brešana“ i „Salke Peze“. Korištena je sala za koncerte RKUD „Abrašević“ zvana sala NOF-a u Ulici Alekse Šantića. Pored koncerata održavane su i igranke na kojima su svirali Mehmed Voljevica-Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac, otac harmonikaša društva Mirsada Stupca-Mimija i Omer Potur.
Sjetih se jednoga veoma uspjelog koncerta narodnih pjesama u kojem su nastupili stari mostarski pjevači: Fatima Hadrović-Čerkić zvana Fatka sa pjesmom „Lastavice lasto bog te ubio“, zatim Nezir Bukovac sa pjesmom „Bosno moja poharana“, Šefkija Šehović sa pjesmom „Emina“ i „Oj, kaduno, kono moja“, Avdo Ombašić zvani Šice i Lutkica sa pjesmom „Tužno vjetri gorom viju, tugo golema“ i pjesmom „Ja posadih more višnju na jaliji“ te prisjetih se i pjesme veoma dobrog pjevača Stjepana Rozića – Šćepe „Kolika je viš Travnika bojna“ i Avde Ćumurije sa pjesmom „Znaš li draga onu šljivu ranku kad smo skupa bili na uranku“.
U jednoj takmičarskoj večeri mostarskih pjevača u sali „Abraševića“ 1957. godine gosti su bili tada popularni pjevač (a član naše folklorne sekcije 1947. i 1948. godine) Himzo Polovina uz pratnju harmonikaša iz Sarajeva Selvera Pašića, zatim: Zaim Imamović, Safet Isović, Blaga Videc, Ljubo Lipovac, Mile Bogunović-Džo, Meho Puzić i brat mu Bahrija, Izeta Selimović zvana Beba, Zora Dubljević, Ljubica Drakulić, Himzo Polovina, Nada Mamula, Radmila Jagodić, a u koncertima su sudjelovali i Rejhan Demirdžić kao Husametin-beg i Aleksandar Mičić kao Fistik te komičarka iz Radio Zagreba Nela Eržišnik kao Marica Hrdalo, itd.
Prisjećam se i naslova nekih koncerata za 40. godišnjicu postojanja RKUD „Abrašević“ – Velika revija pjevača narodnih pjesama 17. jula 1966. godine, kada su pred prepunim stadionom Kantarevac nastupili eminentni pjevači, zatim koncerta pod nazivom Teče pjesma kao Radobolja 14. novembra 1969. godine u sali Doma kulture na Rondou. To su bili susreti tri generacije pjevača Mostara. Pa nekoliko koncerata pod nazivom „Niz narodnih bisera“, „Sevdahom kroz Bosnu i Hercegovinu“. Tamburaški orkestar je imao svoje numere u Narodnom pozorištu u Mostaru, u komadu Svetozara Ćorovića „Zulumćar“, a Ismet Ćumurija je 29.11.1969. godine nastupio i kao svirač i kao pjevač mostarskih sevdalinki. „Zulumćar“ je izveden 28.02.1953. godine sa pjevačima Ševkijom Šehovićem i Nezirom Bukovcem, dok su svirači bili: Mehmed Voljevica-Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac i M. Drenić. U „Zulumćaru“ su 29.11.1969. godine kao svirači nastupili: Mirza Alagić, Ismet Ćumurija, Vahid Huskovć, brat Vahidov Adil Husković, Besim Jusić, te glumci Narodnog pozorišta statisti svirači Vlado Milosavljević i Selimir Simić. Ulogu Selim-bega („Zulumćar“) igrao je Vaso Zorkić.
Iz „Abraševićeve“ radionice talenata potekli su pjevači: Himzo Polovina, Mehmed Zekić-Meho, Ekrem Duvnjak, Himzo Đonko, Mate Bulić, Edin Pandur, Rasema Habul, Ismet Ćumurija, Ibrahim Puce, i drugi.
Ovi pjevači snimaju za muzičke arhive RTV Sarajeva, RTV Zagreba, RTV Beograda i drugih lokalnih RTV stanica Bosne i Hercegovine.
Za Radio Beograd je pjevala i članica dramske sekcije „Abrašević“ Azra Ćemalović. U beogradskom Savezu kompozitora Jugoslavije su kao kompozitori – pjevači Fadil Karić (profesionalni pjevač), Ismet Ćumurija i Spasoje Berak-Spaso. Ilijaz Delić, Mostarac, takođe je postao profesionalni pjevač. Rasim Pandur je takođe odabrao životni put profesionalnog pjevača i živi u Beogradu i u Aranđelovcu. Asim Brkan takođe snima za RTV Sarajevo i RTV Beograd a danas radi kao urednik zabavno-muzičkog programa u Radio Tuzli.
Iz narodnog orkestra RKUD „Abrašević“ su potekli i izvrsni instrumentalisti: Spasoje Berak-Spaso tamburaš i klarinetista i Nedjeljko Kovačević (violinista) danas profesionalni muzičar, a bio je član Narodnog orkestra RTV Sarajevo 70-ih godina. Valja spomenuti i naše narodne pjevače Mihovila Boškovića-Miju i Adila Huskovića-Seju kao i Asima Brkana i Asima Dumpora koji su nastupali na Festivalu mladih „Studentsko ljeto“ u Maglaju i osvajali visoka mjesta. Na Festivalu narodne muzike „Ilidža 1971.“ nastupio je i Mehmed Zekić-Meho.
Na nekoliko Festivala Ilidža nastupio je Himzo Polovina, a na jednom poslijeratnom festivalu Ilidža nastupio je i Asim Brkan (iza rata 1992-1995. godine). Na Festivalu narodnih pjesama „Lukavac“ i „Bihać“ iza rata 1992-1995. godine nastupio je Ibrica Puce (mislim da je i u ratnim uslovima na festivalu „Lukavac“ nastupio i osvojio jednu od nagrada.). Mustafa Šantić kao harmonikaš i kompozitor nastupa na Festivalu u Bihaću. Elvedin Balalić-Titi ovih dana napravio je svoje prve snimke za muzički arhiv RTV PBS-a u Sarajevu, a arhivirao je svoje snimke za RTV Mostar kao solista narodnih pjesama i kao harmonikaš.
(Ismet Ćumurija)
