Obilaskom mjesta pogibije pripadnika Samostalnog mostarskog bataljona te polaganjem cvijeća i odavanjem počasti u Liska haremu, Blagaju, Vrapčićima, Potocima i Drežnici , a potom na Šehitlucima danas je u Mostaru obilježena 32.godišnjica oslobađanja Mostara. Riječ je o godišnjici u okviru manifestacije „Putevima pobjede Armije R BiH 1992-1996“ Jedinstvene organizacije boraca (JOB) Mostara.
Na Šehitlucima je na te sudbonosne dane prisutne građane, mahom bivše pripadnike Bataljona, podsjetio jedan od aktera tih događaja i ratni komandant, Esad Eminović Fola.
U kratkom času historije, Eminović je podsjetio na nepovoljne okolnosti u kojima je formiran Bataljon, a koje su u velikom dijelu prouzrokovale političke odluke.
“Danas proslavljamo oslobođenje Mostara od SCGA, prelazak preko rijeke Neretve i
oslobađanje istočnog dijela grada – sjeverno od Zalika, južno do Opina, i padinskih
dijelova grada – Mazoljice, Bjelušine, Šehovina. Dolaskom Užičkog korpusa JNA i rezervista, oformljene su jedinice Rezervnog sastava MUP-a RBiH, a kasnije i jedinice Teritorijalne Odbrane, a sve u skladu sa odlukom Predsjedništva RBiH o formiranju jedinica TO u svim opštinama na slobodnoj teritoriji. Do 30. Aprila 1992. zvali smo se Teritorijalna Odbrana Grada Mostara i komandant je bio Šemsudin Hasić, a od 1. Maja formiran je SBOM, i za
komandanta postavljen je Suad Ćupina, koji je bio komandant do 11. Maja 1992, odnosno do pada lijeve obale, kada je na mjesto komandanta postavljen general Arif Pašalić.
Međutim, prema instrukcijama Mate Bobana i Franje Tuđmana, HVO i HZHB su
uspjeli krajem aprila potpuno ovladati vojnom scenom u gradu, koristeći otvorene
političke pritiske i ultimatume, pa i prijetnje vojnom silom. HVO donosi odluku o
ukidanju TO, na teritorijama gdje je uspostavljena struktura samoproglašene vlasti
HZHB, te su kao jedinu vojnu silu na tim prostorima nametnuli HVO.
Pod takvim pritiscima i otvorenim fizičkim prijetnjama raspušten je i krizni štab
Mostara, a od jedinice TO formiran je SBOM. Tadašnji predsjednik SDA Mostara, i
uz odobrenje Predsjedništva BiH koje je bilo zaokupljeno opsadom Sarajeva, pristao
je da mi možemo formirati samo jednu oružanu jedinicu. Posljedice te pogrešne
odluke i danas osjećamo.
SBOM je bila multietnička jedinica koju su činili dobrovoljci. Ta jedinica sastojala se
od 4 čete:
1. Carina
2. Luka i Tekija
3. Donja Mahala
4. Šantićeva i Cernica
I vod Brankovac, vod Mazoljice, vod minobacača i vod PAM-ova.
Ove jedinice su bile osnova za razvoj i jačenje Armije RBiH na ovim prostorima.
Od agresije početkom aprila 1992 do 11.05. 1992, kada smo se, nakon četrdesetak
dana herojske borbe za odbranu grada bili primorani povući sa lijeve obale poginula
su 21 borca TO, odnosno 21 borca ARBiH.
Za tih 40 dana cijelo vrijeme bili smo u borbi i nismo išli na desnu obalu, nismo znali
da tamo ljudi skoro normalno žive, da tamo rade kafići. Znali smo samo da smo čete
i vodovi u okviru TO. Tek padom Luke 11.05, kada smo kasno uvečer otišli u
komandu saznali smo da smo preimenovani u SBOM, smjenili smo dotadašnjeg i
postavili novog komandanta – generala Arifa Pašalića.
Sredinom 5. mjeseca komandant gen, Arif Pašalić postrojio nas je na sportskim
terenima Univerziteta Džemal Bijedić (današnje Sveučilište) i upoznao sa
novokomandujućim Komandantom odbrane Mostara, generalom HVO-a Jasminom
Jaganjcem koji je došao iz HV-e.
Tu je četa Luke i Tekije podjeljena na dva dijela – jedan dio čete je ostao u Mostaru
sa rahmetli Enkom Salčinom, koji je pojačao Cernicu, i Vladom Finkom koji je pojačao Šantićevu, tj. tadašnju liniju odbrane na Neretvi.
Drugi dio čete Luka i Tekija, sa generalom Hujdurom, je otišao preko Goranaca na plato Đubrana i Raške Gore, gdje nam se pridružio samostalni vod Brankovac i četa Carina.
Gore smo proveli mjesec dana, izvodili obuku i pripremali se za napad na Raštane.
Za to vrijeme u gradu su porušeni svi mostovi osim Starog Mosta. HVO nam je
ultimativno tražio da potpišemo prisegu, tj. zakletvu, što smo svi jednoglasno odbili.
Grad se nalazio u poluokruženju jer je SCA bio zauzeo kompletnu lijevu obalu kao i
naselja na desnoj obali na jugu naselja Čekrk, Rodoč, Jasenicu, te brdo Hum i brdo
Orlovac na zapadu i mjesto Raštani na sjeveru grada.
Od 7. do 11.06 HVO i SBOM oslobađaju prostor na desnoj obali Neretve – HVO
oslobađa brdo Orlovac, Brdo Hum, a SBOM 11.06. sa 100ak boraca, preko Stotine
oslobađa Čekrk, Rodoč i Jasenicu. Predvode ih Enko Salčin i general Arif Pašalić.
Dolaze na aerodrom Jasenica i oslobađaju ga. To je bio dio bataljona koji je ostao u
Mostaru, dok se drugi dio nalazio na Đubranima i Raškoj Gori.
Mi koji smo boravili na Đubranima i Raškoj Gori, predvečer 13.06, išli smo na
komandirsko izviđanje. Očekivali smo da ćemo ujutro dobiti naredbu za oslobađanje Raštana. Povratkom u bazu dobivamo naredbu za pokret, ali ne na
Raštane nego u Mostar, na našu radost, pravac oslobađanje Carine, Brankovca,
Luke. Pješačili smo pod punom ratnom spremom 30 km i u zoru došli u Donju
Mahalu.
U noći sa 13. na 14.06 prema usaglašenom planu akcije između generala Jasmina
Jaganjca ispred HVO-a s jedne strane i generala Arifa Pašalića, komandanta
Samostalnog bataljona ARBiH, s druge strane, službeno je započela akcija
oslobađanja lijeve obale grada Mostara.
Oslobađali smo naše porušene i spaljene kuće i mahale, iz kojih su i civili bili
primorani izbjeći početkom maja. Oslobađali smo lijevu obalu s koje smo se bili primorani povući 11.05.1992.
Na današnji dan, tačno u 3 sata ujutro, uz podršku arteljerije HVO-a, borci SBO
Mostara i pripradnici MUP-a RBiH poduzimaju ključnu operaciju oslobađanja i
počinje borba sa agresorom na istočnoj strani Neretve. Ta borba je trajala dva dana.
14.06. počinje prelazak. SBOM učestvuje sa oko 350 boraca, u 4 čete.
U prvom ešalonu borci čamcima forsiraju I prelaze Neretvu na dva mjesta s desne
na lijevu obalu
Treći prelaz je bio napad preko Starog Mosta.
Borci čete Cernica i Šantićeva, čete Carina i MUP-a RBiH forsiraju i prelaze Neretvu
na čamcima ispod Titovog Mosta I prelaze na ploču ispod Gradske Banje.
Probijaju se zadatom cilju a to je izbijanje na put M17, zauzimanje i ovladavanje
komunikacijom prema jugu. SCGA pruža žestok otpor na Musali, ali uprkos tome
borci tih četa uspjevaju izaći na Glavnu ulicu.
Sutradan se pod stalnim granatiranjem probijaju i izlaze na M17 i oslobađaju i
Sjeverni logor. Iznad zgrade Bejrut gine 5 vojnika od haubičke granate. Tu ginu naši
saborci: Begić Derviš, Džiho Fadil, Husović Šerif, Spahić Amer i Tiro Elvedin. U toku
napredovanja gine i komandir voda Ćupina Miralem.
Borci te čete uništavaju transporter SCGA i izvršavaju zadatak oslobađanja
padinskih dijelova grada prema Fortici.
Samostalni vod Brankovac dolazi sa Đubrana i Raške gore na Stari most i ulazi u
borbe. U žestokoj borbi osvajaju Stari Most čime je olakšan prelazak ostalim
jedinicama. Živote gube Galuza Zoran i Ramadanović Dželal, a ranjeni inžinjerac,
Pintul Sead, skače u rijeku Neretvu sa sjeverne strane mosta, i na taj način se
spašava. SCGA pruža najveći otpor sa stepenica kod Starog Mosta, kafane Evropa I
kod Šipada, gdje gine naš borac Mehić Ismet. Vod Brankovac oslobađa dom JNA.
Sutradan Vod Brankovac i Vod Mazoljice iz sastava Carinske čete oslobađaju
kasarnu Konak, naselja Brankovac i Mazoljice, i izlaze na M17.
Dio čete Luka, sa Enkom Salčinom na čelu, čamcima prelazi Neretvu iz Donje
Mahale na mjestu gdje je danas viseći most Kamenica. Probijaju se do fabrike
duhana gdje gine komandir Enko Salčin.
Dio čete Luka koji je pješke sa Đubrana i Raške Gore stigao na prelaz u Donju
Mahalu bio je onemogućen da pređe Neretvu u čamcima jer je agresor pustio vodu
na HE Mostar, podigao se nivo Neretve, koja je cijeli dan bila od brijega do brijega.
Pošto je na taj način bilo nemoguće prijeći Neretvu, dolazi naredba da se prebacimo
preko već oslobođenog Starog Mosta, pa desno niz Luku prema Tekiji, sastavljamo
se sa grupom Enke Salčina koja je par sati ranije prešla Neretvu. Sutradan nam se
pridružuju borci Donje Mahale i pod žestokim granatiranjem oslobađamo Bjelušine,
Šehovinu, Opine i kasarnu Južni Logor. Usljed jakog granatiranja gine borac Huskić
Šefik.
SBOM je u potpunosti ispunio zadatak i za ta dva dana svojim snagama ovladao
komunikacijom M17, te izvršio pripreme za dalje izvršenje b/d. Oslobođena su
naselja od Zalika do Opina i padinski dijelovi grada – Mazoljice, Bjelušine i Šehovina.
U ovim operacijama oslobađanja poginulo je 14 boraca, a 57 ranjeno.
SCGA se povukao u reon Podveležje i ostao u brdima iznad Mostara linijom Fortica
– Vučija Glava – Gostina šuma – brdo Stolac. 15.06. kroz linije SCGA su se spustila
tri borca iz Podveležja, koje odvodim kod komandanta. To su bili Zlomušica Selim,
rah. Krhan Selim i rah. Elezović Osmo. Komandant Arif Pašalić im je napisao naredbu
za napad koji je podveleški odred ujutro uspješno izvršio. Borci Podveležja herojski
su izvršili oslobađanje Podveležja, pri tome zaplijenivši veliki broj minobacača I
topova teških kalibara.
O tome će vam se više pričati u Podveležju, na proslavi obilježavanja oslobađanja
22.06.2024 u 18 sati, gdje vas pozivam u ime JOB-a grada Mostara.
Po povratku iz Podveležja, na insistiranje rah. Generala Hujke četa Luka I Tekija ulazi
u kasarnu Južni Logor, koju nakon teških pregovora napušta vojna policija HVO-a
koje je tu ušla dok smo mi oslobađali Podveležje. Tako smo mi ušli u Južni, a HVO je
zadržao Sjeverni Logor.
Na kraju, hoću da napomenem, za sve one koji su zaboravili ili namjerno izostavljaju
da spomenu ulogu i doprinos Armije BiH u odbrani Mostara, počevši od današnjeg
dana 14.6.1992. pa sve do kraja rata u proljeće 1996, Armija BiH je branila i
oslobađala Mostar i samostalno držala liniju prema SCGA, a ta linija se protezala od
Drežnice, Jasenjana, Ravni, Bijelog Polja i Vrapčića na sjeveru, preko Fortice,
Gostine šume, brda Stolac iznad Mostara, te Guberače, Ravnice, Kajanovog kuka,
Stjepan Grada sve do Vranjevića na jugu.
Želim naglasiti da je nama rat bio nametnut i da smo mi vodili oslobodilački, i prije
svega pravedan, rat. Prvo TO, a zatim SBOM, je bio časna jedinica bez ijedne packe
ili zločina, i mislim da je bio najbolja jedinica Armije RBiH. Imao je oko 500 boraca,
a samo u okviru SBOM-a, do 13.07. 1992 poginuo je 81 borac. Nakon toga SBOM je
prerastao u 41. MTBR, a kasnije Slavnu pa zatim Vitešku Brigadu.
Armija RBiH, koja je u samom početku nastala od patriota iz ulica, mahala i sela
izrasla je do kraja rata u respektabilnu vojnu silu” – rekao je Eminović u svom govoru.
